Žudnja je u gastronomiji velik pokretač. U Zagrebu na betonu Keglića moja je škvadra iz Trnskog radila pomor u malonogometnom prvenstvu. Svaku smo pobjedu slavili u pečenjarnica kod Labusa uz dimljene vješalice s kajmakom, šopsku i špricere.
Onda su se vremena naglo promijenila i neki novi dečki potpalili su pečenjaru i tako dali Labusu do znanja da je nepoćudan bez obzira koliko mu je roštilj odličan, ili baš zato.
Glas o povratku Labusa donio mi je susjed policajac, čiji su ga dečki kriomice čuvali kako legendarna Labusova kuhinja ne bi završila u plamenu čim se roštilj ugasi. Pečenjarnica je otvorena na Ravnicama, gdje sam se zaljubljivao nekad davno, još u vrtiću. Strasti druge vrste razvijao je Labusov genijalni pečenjar Vojo smišljajući nove oblike balkanskoga roštilja uz standardnu klasiku. Biznis je opet procvao i Labus se proširio do Črnomerca u Mitnicu, uza sam potok. Onda je kuhinja opet planula. Grlo mi se stegnulo, srećom bez razloga. Pregrijana masnoća u napi uzrokovala je požar, koji su vrijedni Labusovi ljudi brzo sanirali.
Prepao sam se kako ću žudjeti za Vojinim mazalicama, za koje će on dobiti Nobelovu nagradu čim se ona proširi na sferu gastronomije. Za siročiće koji ih nisu kušali riječ je o balkanskim blago ljutkastim brusketama s mljevenim mesom, koje je preporučljivo još i dodatno posuti alevom paprikom.
