Vinski vremeplov ili zašto uvijek počinjemo iznova?

Teško je reći gdje bismo bili danas, da davne 1994. koordiniranom akcijom tradicionalnih usporivača kvalitetnih projekata nije prekinuta iznimna manifestacija u usponu Vino u Hrvata. S ocem te manifestacije, Antom Ledićem, prisjećamo se tih ponosnih dana.

Na ovogodišnjoj Vinoviti održana je panel-rasprava pod naslovom Brendiranje Hrvatske kao vinske regije i problematika izvoza vina. Uz gosta predavača dr. sc. Christiana Jaboreka, direktora sektora za vino Saveznoga ministarstva za poljoprivredu Austrije, koji je održao uvodno predavanje o rezultatima Austrijskog odbora za marketing vina (AWMB), sudjelovali su Vinko Milat, stručni suradnik Ministarstva poljoprivrede RH, te dr. sc. Đuro Horvat i dr. sc. Ivica Matošević, predsjednik i potpredsjednik Udruženja vinarstva pri HGK.
Nakon uvodne prezentacije zavidnih rezultata AWMB-a došlo je do rasprave. Uz brojne (i) tamo spomenute probleme koji tište vinare (ističem skuplju proizvodnju, neprepoznatost Hrvatske kao vinske destinacije itd.), zaintrigirao me nastup zapravo jedinoga predstavnika oficijelne institucije (ministarstva) Vinka Milata, koji je započeo govor riječima da govori u svoje ime i tijekom brojnih nabrajanja ponavljao mi moramo, mi moramo... Nisam se odveć trudio shvatiti iznesenu logiku, tek sam, odslušavši cijelu raspravu, ne umanjujući napore u povodu (konačnog?) osnutka Udruženja vinarstva HGK (14. siječnja 2011), postavio pitanje: ako vidimo kakve iznimne rezultate postiže AWMB, zašto doslovno ne preslikamo njihov uspješan koncept? Odgovor nije bio konkretan ili ga barem ja nisam takvim shvatio.
Šest dana poslije, u redovitom newsletteru koji mi šalje AWMB, sami su se pohvalili dobitkom Specijalne nagrade žirija ugledne njemačke vinske izdavačke kuće Meiniger Verlag, dodijeljene AWMB-u za izuzetna dostignuća. Sasvim usput, a nije nevažno, službeni naziv austrijskog odbora za marketing vina (Österreich Wein Marketing GmbH), kao i njegov skraćeni naziv na engleskom jeziku – jest Austrian Wine Marketing Board (AWMB)!!!
Možda sam dosadan, ali nakon ovog ponovno pitam: ako vidimo kakve iznimne rezultate postiže AWMB, zašto doslovno ne preslikamo njihov uspješan koncept? Bit će jeftinije i bolje.

Vinske bitke u ratnim godinama
Ono morali bismo, morali bismo… iz prethodnoga teksta odjekivalo mi je u glavi dok sam prolazio otužnim izložbama (Vinovita i ostale tri gastrougostiteljske) Zagrebačkoga velesajma. I podsjetio sam se danas sasvim zaboravljenih i zanemarenih dviju vinskih manifestacija iz 1993. i 1994. Iako je još u svibnju te godine (4–9. svibnja 1993) na ZV-u u sklopu međunarodne turističke burze ITTF održana 1. izložba vina hrvatskih vinara, novoosnovana smotra Vino u Hrvata, održana nepunih mjesec i pol poslije, odmah se visoko pozicionirala, s visokim organizacijskim standardima. Ante Ledić, pokretač manifestacije, i njegov tim entuzijastički i emotivno zajahali su val pobuđenoga nacionalnog zanosa, stvoren početkom Domovinskoga rata širom svijeta, i usmjerili ga u vrijednu nacionalnu smotru internacionalnog značenja. S brojnim vrijednim pratećim manifestacijama, uz uzornu organizaciju dviju priredbi, entuzijastički se očekivao nastavak kontinuiteta poboljšanja i u trećoj smotri. I onda – muk. Definitivno su dvije paralelne vinske manifestacije (iako različite smionosti, dosega i značaja) bile previše za malu Hrvatsku. Kao po pravilu u sličnim situacijama, odrezala se ona izglednija s manje institucionalne potpore i oficijelno je ponovno nadvladalo zanos.

Kada započinje vaše zanimanje za vina?
Gotovo četrdeset godina bavim se vinarstvom i vinogradarstvom. Dok sam bio zaposlen u Zrinjevcu, bavio sam se time koliko je bilo moguće. No, tko jednom uđe u tu djelatnost, teško iz nje izlazi. Obilazio sam austrijsko Gradišće zadnjih 35 godina, stvarao kontakte i prijateljstva s ljudima, vinarima, vinogradarima, promatrao dobre i loše strane njihove organizacije. Putovao sam na vinske izložbe u Njemačku, Italiju, Francusku… Shvatio sam da ovaj naš prostor nije dobro iskorišten s obzirom na ono što nam je Bog dao prirodnim položajem, ekološkim, klimatskim i svekolikim okolnostima. U Dalmaciji je prije sto godina bilo više od sto tisuća hektara vinograda, a sad cijela Hrvatska ima između 30 i 35 tisuća. Filoksera je, istina davno, osobito opustošila primorski dio. Ali gdje smo sad u novoj hrvatskoj državi, i što možemo za tu djelatnost napraviti, upitao sam se tada. Naši ljudi napravili su čuda s vinima na Novom Zelandu, u Australiji, Čileu, Južnoafričkoj Republici, Kaliforniji, Gradišću…

Kako je uopće došlo do ideje o smotri hrvatskih vina(ra) iz domovine i svijeta Vino u Hrvata?
Pokušajmo pozicionirati tu smotru u kontekst vremena. Kao direktor Zrinjevca okupio sam skupinu entuzijasta unutar i izvan firme kao što su Ivan Maruna, Nikola Mirošević, Milorad Zoričić, Ivana Alpeza i drugi (uostalom tu si sudjelovao i ti s fotografijama u oba kataloga, obraća mi se). Već za Božić ’92, u Boćarskom domu održana je izložbena prezentacija velikog broja hrvatskih vina(ra), koja je pobudila neobično velik interes. Krenuli smo zato od koncepta da bi bilo poželjno da se svi ljudi našeg podrijetla koji se bave vinarstvom i vinogradarstvom po cijelom svijetu nađu ovdje, kod nas u Zagrebu. Znali smo da će to u početku biti malen broj, ali mi smo ipak već prve godine (1993) imali tristotinjak uzoraka vina iz cijeloga svijeta. Kao kuriozitet napominjem da je na prvoj izložbi jedini privatni vinar iz Istre bio Kozlović s jednim uzorkom!

Kakva je bila druga izložba 1994?
Već na drugoj izložbi bilo je više od 900 uzoraka. Imali smo formiranu kadrovsku infrastrukturu i obilježja izložbe – srebrni kalež koji je dizajnirao Mataušić, medalje, zlatnike, srebrnjake i razne suvenire – otvarače, bedževe. Napravljen je već drugi, bogato ilustriran katalog (prvi 96, a drugi 164 stranice!). Bili smo potpuno spremni za iduću izložbu, nismo morali ispočetka, nismo morali promišljati o nekim stvarima koje su se već pokazale dobrima. Mi smo napravili program i da bi se okupili akademici, umjetnici, skladatelji, glumci na našoj izložbi. Bilo je više manifestacija vezanih uz ovu izložbu. Prve godine izdali smo knjigu Filozofija vina od Bele Hamvaša, a drugu godinu Gozbe i zdravice u hrvatskoj književnosti, hvalevrijednu knjigu tiskanu u nekoliko tisuća primjeraka, koja je naišla na dobar prijem među čitateljima, a pokrila je pjesnike i književnike iz cijele Hrvatske i prezentirala vino kao ljudsku djelatnost posebnoga značenja.

Bili smo kvalitetno ispred svih izložbi ne samo u Hrvatskoj nego i primjerice u Ljubljani i sličnih. Imali smo započetu tradiciju, poziciju i sve preduvjete za budući razvoj. Morate znati da u ono vrijeme na području Hrvatske niste mogli naći sto vina pod našom etiketom. Tvrdim da se krenulo s masovnim etiketiranjem i flaširanjem nakon naše dvije izložbe. To je bio pravi iskorak.

Čini se da je točno da bez treće nema sreće?
Kaj budemo skupljali pijance? Tom rečenicom odgovorne osobe u gradskim strukturama završen je san o trećoj izložbi. Kad mi je to rekao, sav moj entuzijazam, sva moja ljubav, sve je splasnulo. Najgore je izgubiti kontinuitet, jer da biste poslije ušli u novu kolotečinu, treba dva puta više energije, snage, novca i razumijevanja.

U proteklih sedamnaest godina u Hrvatskoj se izmijenilo mnogo institucija, paradržavnih i državnih, i pojedinaca u njima, koje uglavnom troše novac i ne donose rezultat. Sigurno osjećate žal što se tada nije nastavilo započetim smjerom, jer tko zna gdje bismo danas bili? Uostalom, odmah ste, već na prvu izložbu, doveli najbolje Hrvate iz cijeloga svijeta. Kako ste se osjećali kad treće godine niste poslali cirkularno pismo?
Nelagodno. Sve smo podredili tomu i sve svoje potencijale okrenuli nastavku. Teško je kad dođete u poziciju da morate odustati zbog nerazumijevanja, nepravde te prije svega neznanja, ali i zapovijedi onog. Voljeti svoju zemlju i svoj narod, najplemenitije je što se može dogoditi čovjeku. Ne u onom isključivom smislu da bi nekoga omalovažio, nego samo da afirmiram svoje. Htjeli smo napraviti temelje, na kojima možemo napraviti mnogo velikih stvari u godinama koje dolaze. Ja vam se ispovijedam kao čovjek koji je želio nešto, što je zbog nerazumijevanja i neznanja, naglo i bezrazložno, prekinuto te je napravljena šteta ne samo toj djelatnosti nego i kulturi i gospodarstvu. Danas smo u poziciji da imamo dobrih vina, ali na svjetskom tržištu nigdje nismo prepoznati jer se nismo pripremili na pravi način. Iako mnoštvo ljudi oko nas radi isključivo za osobnu korist, nadam se da će se jednom pojaviti netko tko će nastaviti u pravom smjeru, sa sjetom je završio Ante Ledić.

Umjesto zaključka
Ako s barem malo objektivnosti promatramo propušteno, moramo se složiti da je uspješan odziv inozemnih hrvatskih vinara već na prvoj izložbi (da spomenemo samo imena kao Nobilo, Grgich, Klikowitz…) bio pravi reverzibilni smjer kojim je Hrvatska trebala krenuti u poboljšanje kvalitete vina, koja su u to doba bila skromne kvalitete. Siguran sam da bi hrvatski vinari širom svijeta pomogli kolegama u domovini. Da se tada postavila teza o Hrvatima-vinarima rasprostranjenim širom svijeta, koji su prenijeli iskustvo iz domovine, da se poslije spretno marketinški (a ne samo stručno) svijetu pričala priča o ocu crljenku, sinu zinfandelu, da….. Prije 25 godina osnovan je AWMB s danas očiglednim rezultatima iznimno uspješna rada. No, pitamo se kakvi bi bili rezultati hrvatskih vina da se prije sedamnaest godina nastavio (i nadogradio) jedan važan projekt kao što je bilo Vino u Hrvata?

Na sjajnu preporuku gospodina Bubala iz LA-a, obitelj Bošković, tada nepoznata u nas, odazvala se sudjelovanju na smotri. Joe Boskovich, od oca Hrvata, a majke Njemice, bavio se vinarstvom i vinogradarstvom i po Bubalovoj procjeni bili su oni najbolji vinari i vinogradari na području Kalifornije. Poslali smo im cirkularno pismo da bi trebali poslati po 12 butelja svakog vina. Oni su to toliko željeli, da su od svakoga vina poslali po 48 butelja. Kad su ovdje predstavili vina, posebice crna, uvidjeli smo da je riječ o iznimnoj kvaliteti, tako da su dobili zlatne medalje koje smo im spremili i pripremili ih za treću izložbu koju smo sanjali, ali nismo je dočekali.

LEDING VINA

Ante Ledić danas: Nikad ne reci nikad U istoj firmi (Zrinjevac) radio sam četrdeset godina i jedan mjesec! Kad sam nakon toliko godina otišao u mirovinu, shvatio sam da imam još energije, snage i pameti da (i) u vinskoj djelatnosti za koju sam posebno emotivno vezan nešto napravim. Da biste napravili kvalitetnu, dobru stvar, morate odrediti cilj i put do njega maksimalno racionalizirati. U tom smislu krenuo sam i ja u moju Plješivicu, odavde (od Boćarskog doma) udaljenu 28 km. Tamo je vinograd, klijet, stara kuća, kamo odlazim gotovo četrdeset godina otkad sam kupio to imanje. Kad mi je vlasnik prodavao kuću, ponudio mi je i drvene bačve u podrumu. Rekao sam mu: ni slučajno, jer ja se neću baviti vinarstvom i vinogradarstvom! Te iste godine 9000 mojih trsova starog vinograda rodilo je kao nikad dotad. Kad je on dakle prodao opremu i ispraznio cijeli podrum, ja sam je počeo kupovati (smijeh)! Napravio sam promišljeni projekt: podignuti nove vinograde, izgraditi podrum, novu opremu, napraviti pravu degustacijsku dvoranu, konferencijsku dvoranu, smještajne kapacitete za četrdesetak ljudi. Krenuo sam u to gotovo potpuno od kredita, nisam doduše mogao ostvariti poticaje (50% uloženoga), iako su mi po svim uvjetima pripadali. Podignuto je oko 5 hektara mladoga vinograda. Starost mu je od 10 do 4 godine. Sad je u punom urodu. Ostatak, prema potrebama, kupujemo od drugih proizvođača. Imati pet vrhunskih vina u jednoj godini (2009) i u pričuvi još tri koja nisu izašla na ocjenjivanje odličan je rezultat. Imam tri pozicije graševine i sve su tri vrhunske. Graševina, sauvignon, rajnski rizling, muškat žuti – to su dominantna vina. Imamo još od crnih: crni pinot (najmlađi nasad), frankovka, portugizac i mješavinu crnih sorti. Imamo i mješavinu bijelih sorti. Mojih pet najboljih vina, složenih u određenim postocima, ta mješavina bijelih sorti na ocjenjivanju ovdje u županiji i okolici dobila je najvišu ocjenu. Dobro ukomponirana s obzirom na kiselinu, organoleptička svojstva, ekstrakt i sve ono što je bitno kod vina. Dobro pogođena kupaža vina pravih sorti zapravo je budućnost vinarstva. To je korak iznad sorti. Tu je potrebno strahovito mnogo truda, promišljanja, ljubavi i želje da se to dogodi. Shvatio sam da čovjek nema sto života ni bezgranično vremena te se ne može odveć opteretiti da ne napravi velike pogreške. Uzeo sam mladog inženjera, praktički početnika, koji se pokazao dobrim. Nastojim mu prenijeti svoje znanje i iskustvo, zajedništvo se razvija u dobru smjeru i primjerenoj suradnji. Mislim da ćemo iz godine u godinu praviti pomake, napredovati u izvrsnosti i postići priznanje, ne samo na našem tržištu.

Autor: Damir Fabijanić
Fotografije: Damir Fabijanić