Da su snovi dobar poticaj i da ih njihovo ostvarenje katkad nadmašuje, dokazuje Branimir Tomašić, vlasnik restorana Mala hiža – mjesta koje se u samo sedam godina svrstalo među najbolje što autohtona i vrhunska kuhinja može ponuditi. Dokazuje to i činjenica da se restoran nalazi među sto najboljih u Hrvatskoj, jelovnik zbog kojeg bi i vile, iz pjesme njihove sumještanke Lidije Bajuk, zaplesale čarobno kolo te zadovoljni gosti koji su, u sedam godina otkako restoran postoji, ispunili čak tri knjige dojmova nalik kakvu zabavnom romanu...
Mala hiža izgrađena je davne 1887. u Otoku Svibovskom kod Ivanje Reke. Spletom neobičnih okolnosti trošno je zdanje ugledao Branimir Tomašić, grafičar u čakovečkoj tiskari, a u slobodno vrijeme amaterski kuhar – i odlučio da će ta kuća promijeniti sudbinu njegove obitelji. Sa suprugom Dianom te djecom Tanjom i Tomislavom hižu je rastavio i brižno preselio u rodni Mačkovec, mjestašce nedaleko od Čakovca. No, tek tad je uslijedio pravi posao. Uglavnom smo sve sami napravili. Tata je krhao ciglu po ciglu jer nitko nije znao što točno želi, a on je imao viziju od koje nije htio odstupiti. Od pravih su majstora na kući radili samo keramičar i električar, prisjeća se Tanja vremena kada nije ni slutila da će joj Mala hiža postati drugim domom zbog kojeg se prekvalificirala pa danas sa širokim osmijehom dočekuje goste i brine se o njihovoj udobnosti. Jasno, trebalo se pobrinuti i za nešto drukčiji jelovnik jer, iako je nadaleko poznato da se u Međimurju dobro i obilno jede, a hrana je jednostavna, ali raskošna, gost uz osjećaj dobrodošlice voli doživjeti i pokoje iznenađenja. Uz brojne radove tata je pomalo osmišljavao jelovnik jer mnogi su nas prijatelji neprestano zapitkivali o datumu otvaranja. Razlog njihova nestrpljenja bio je i nesretni požar, kada je izgorjela Međimurska hiža, pa se do otvaranja našeg restorana gotovo i nije imalo kamo izaći. Ipak, uspjeh ih je sve iznenadio. Brojna poslovna klijentela kao da je prepustila nosu da ih vodi do vrata neobično ugodna mjesta, koje je uz četrdeset sjedećih mjesta ubrzo otvorilo i ljetnu terasu, grijani zimski vrt, a tu je i zanimljiv okoliš oplemenjen jezerom, potokom, voćnjakom, vrtnom sjenicom i malim igralištem za djecu. Stoga ne čudi da oni što u tjednu dolaze s partnerima na poslovni ručak vikendom dovode cijelu obitelj.
Vilinski ples, glazba i gozba
Sklad arhitekture i okoliša prati iznimna gastronomska ponuda zasnovana na izvornoj, međimurskoj kuhinji, ali s odmacima u pripremi namirnica. Tako se, primjerice, uz juhu od šumskih gljiva, filet jelena punjene kestenjem, pršutom, mladim kozjim sirom i paprikom ili gusjom jetrom u umaku od šipka, možete zasladiti i sladoledom od buča. Postoji osnovni jelovnik, ali s obzirom na namirnice izrađujemo i onaj mjesečni, koji sadrži različite kombinacije ovisne o godišnjem dobu, objašnjava gospodin Tomašić, koji je upravo osmislio novi jelovnik sa čak 504 stavke. Jelima konkurira i bogata vinska karta na kojoj se nalaze kvalitetna i predikatna vina međimurskoga vinogorja te vina najboljih hrvatskih i stranih vinara.
Za funkcioniranje restorana najvažnija je sistematizacija rada, upućuje nas vlasnik, kojega mnogi doživljavaju poput međimurskoga vilenjaka sa čarobnim štapićem, tako sva jela sa slikom i recepturom unosimo u računalo, jer osnova mora postojati, a uz dobar temelj može se dati oduška mašti ili zanimljivoj improvizaciji. S ponosom nam pokazuje i najsuvremeniji HACCP-sustav te komentira: Nema velike filozofije, ili se ozbiljno primiš posla ili ga ostaviš. Čitava obitelj živi s ritmom restorana i proteklih je godina on postao način našega života.
