Pino Radolović lovac je opsjednut šljukama. Počeo ih je loviti kao školarac kojega je više manimala praćka nego tablica množenja. Nastavio se nadmetati s njima kad je postao pravi lovac s položenim ispitom, puškom i prvim dresiranim ptičarom. Svoje je znanje, iskustvo i vještine stavio na raspolaganje talijanskim turistima – lovcima, postao im je vodič u lovu na šljuke. Talijani su najprije odsjedali u Pinovoj kući, tu su se i hranili – supruga Jadranka kuhala im je kao da kuha za svoje. No s vremenom talijanskih lovaca bilo je sve više – sagrađen je i mali pansion s desetak soba. Nakon soba registrirano je agroturističko domaćinstvo, ali kako su to sve bili preuski okviri za Radoloviće, konačno je, prije deset godina, otvorena konoba koja je dobila ime po – nije teško pogoditi – šljuki, odnosno beccacci, kako je zovu Talijani.

Konoba Alla Beccaccia i danas funkcionira kao prvoga dana. Što to znači? Jadrankina gastronomska filozofija i dalje je: kao da kuham za svoje, posluga je prijateljska i nekonvencionalna, ambijent je topao, privlačan i nekako domaćinski! Jedina je novost novi voditelj – sin Marko. Hvala Bogu, ovdje i dalje nemaju friteze, metalnih ovala, sira naribana prije mjesec dana, ulja i octa iste boje, ni staroga kruha iz dućana – kruh se ovdje mijesi svaki dan, pršut se reže nožem, a ne strojem, steakovi su im odležani, meso i riba peku se na žaru, a ne na ploči, rižoti su od riže carnaroli i podlijevaju se pravim temeljcima, juhe i maneštre uvijek na stol dolaze tople (nikad mlake), a bijelo im je vino korektno ohlađeno. Istarski pršut i sir, ali i panceta i vratina, ovdje su uvijek prvoklasni, što je i prirodno, jer čovjek koji poznaje sva istarska lovišta naravno da zna za većinu mjesta gdje se još mogu nabaviti tradicionalne istarske delicije. No ne brinu se Radolovići samo o najboljem pršutu. Ista je stvar s rajčicama, krastavcima, paprikama, krumpirom, gljivama, medom, kokicama i ostalom domaćom robom. O divljači brine Pino, a orade, brancine, listove, školjke, lignje i hobotnice donose im ribari iz obližnje Fažane.

Kuhinja je uglavnom tradicionalna, temeljena je na lokalnim sezonskim namirnicama vrhunske kvalitete. Dnevni menu sastoji se od desetak jela, svakoga je dana različit, a ovisi o raspoloživim namirnicama i trenutnom Jadrankinu nadahnuću. Iz razdoblja agroturizma zadržane su: juhe od prepelica i od fazana, njoki sa zecom, odličan rižot s prepelicom, pirjanci od divljači i – kultna šljuka na ražnju s palentom, kao zaštitni znak konobe. Ostala jela diktira sezona: od proljetnih fritaja sa šparogama, gira-volta špaletom i kozlićem pod čripnjom (pekom) do zimske jote, kobasica i ombola. Ono što je postala konstanta konobe jest svakodnevno pečenje kruha, raznih kolača i izrada vlastite tjestenine: njoka, fuža, pasutica i raviola. S tom pak tjesteninom – koristeći se recepturama iz samo njoj znanih izvora, ali obvezno dodajući svakoj recepturi neki osobni touch – glavna je kuharica kadra pripraviti toliko neobičnih kombinacija s povrćem, samoniklim biljem, školjkama ili mesom da bi, vjerujem, Beccaccia imala brojne poklonike i samo u tom žanru. No Jadrankino nadahnuće ne presušuje nakon što, recimo, raviole napuni bakalarom na bijelo, pod njih stavi kremu od slanca kojem dodaje začinsko bilje i vrhunsko maslinovo ulje; posluži otvoren raviol nadjeven suhim vrganjima i sezonsko svježe povrće ili umijesi njoke s četiri vrste sira, pa ih potom puni smjesom od crvenog radiča i domaćih kobasica i sve prelije umakom od kadulje… njezinu ćete slavonsku polovicu (Jadranka je, naime, po majci Slavonka) osjetiti i u vrhunskim buzarama kojima će hrabro dodati peperoncino, ali tek toliko da ga osjetite prigušena, negdje u daljini – kao odličan kontrapunkt slatkastim škampima primjerice – a ne da ga, poput nedarovitih kuhara, koristi neumjereno s najčešće poraznim rezultatima, kao kad brodet, po svom ukusu, počinje sličiti fiš-paprikašu. Legendarno je postalo i Jadrankino dodavanje svinjske masti u krumpire pod pekom, ili u tijesto za kruh, ili u… Rijetkima je priznala da to čini, a mnogim je kolesterolskim ekspertima Jadrankin smiješak jedini odgovor na upit o ukusnosti krumpira pod pekom, kruha…

I tako, s jedne strane Pino – čini mi se da sve dobre Josipe u Istri zovu Pino, Pepi, Bepo ili Jože, dok oni drugi ostaju i dalje Josipi – lovac, šljukofil, nemirni duh, uvijek u pokretu, opsjednut čistoćom (kad god peče na ognjištu, u jednoj ruci drži metlicu kako bi sve ostalo čisto), perfekcionist kojeg odaje stilski dotjerana konoba, besprijekorno pošišana trava oko nje, uredan vrt, gotovo sterilna nastamba za pse, brižno održavano ukrasno bilje, masline i smokve. I Jadranka, dobri duh Beccaccie, po čitav dan u kuhinji, u koju se čini se sve više i više zaljubljuje, najprije kuharica amaterka, pa kuharica iz nužde, pa kuharica koju su Talijani podučili o elementarnim vještinama kuhanja pašte i rižota, spremanju divljači bez brašna i preteških umaka, kuharica koja je naučila cijeniti namirnice, poštivati sezonu i kraj u kojem je odrasla i u kojem je izrasla u sigurnu, samosvjesnu i vrhunsku kuharicu koja je kadra svaki dan složiti neko novo jelo, naravno – iskreno: kao da kuham za svoje!