Iće i piće

Broj 34, Travanj 2013

rezervirajte… bistro fotić

Gastronomski ambiciozna nepretencioznost

Romeo Ibrišević

Fotografije: Damir Fabijanić

Dok mi nad glavom visi aparat iz onih vremena (1860) kada vam je trebao i konj da odete na snimanje, pijuckam čaj od metvice i mislim o prošlim vremenima. Iza pulta gleda me stotinjak dvookih kamera, u vitrini zbirka fotoaparata za objektive kojih si nekada morao raditi cijelu godinu. Prošlo je stotinjak godina od izuma fotografije i nažalost isto toliko do izuma idealnoga mjesta za fotografe – Bistroa Fotić.

Zvuči nevjerojatno, ali fotografi u životu nemaju više od tri problema: žene, fotografske opreme i birtije. Nekada su tu bili još i blenda i ekspozicija, no s ulaskom u digitalno doba toga se nitko više i ne sjeća. Svaki od nas fotografa rješava ih po nekoj svojoj logici. Netko ostane neoženjen, netko se rastane, netko propije. Netko ostane vjeran prvoj fotoopremi do kraja života. Netko mijenja opremu kao žene cipele. Znam jednoga prijatelja koji ima istu opremu i istu ženu cijeloga života, ali su zato restoran u koji je zalazio pola stoljeća pretvorili u banku. Nedavno mu je banka (možda ta ista?) ovrhom sjela na opremu jer nije vratio ratu kredita. Čudni su puti Gospodnji.

Ja sam svoj prvi problem riješio relativno rano. Prvo sam ja nju (ženu vlastitu) čekao da doktorira, a sada ona čeka da po mene dođu doktori. Šalim se. Nisam još prolupao, nisam se propio i ne mislim se rastati. Jedini je problem, kaže moja zakonita, što nemam barem još jednu ruku. Dvije mi trebaju da držim fotić, a još jedna bi dobro došla da istovremeno držim ženu za ruku. Ostale štosove, kao: gdje si dosad, ti mene ne voliš, opet si negdje jeo, za koga ja kuham – riješili smo prije dosta vremena. Unatoč svemu, ja još ne mislim na fotografsko povlačenje, čvrsto držim položaje, ali sve češće odlazim na onaj rezervni. Tajno kodno ime – Bistro Fotić.

Znam za njega odavno. Čuvao sam mu lokaciju ko vojnu tajnu. U središtu je grada, ali ne baš na udaru. Malo iza ugla. Prijateljima sam crtao na papir njegove koordinate i poslije spaljivao da se ne pročuje. Jer to je taj treći ključni problem koji svaki fotograf mora riješiti (preporučujem još za života): mjesto susreta, druženja, poslovnih sastanaka, mjesto za koje znaju svi koji trebaju znati, mjesto zvano plan B. Za mene je to šifra Gajeva. Baš neki dan razgovaram s jednim ratnim drugom o tome kakva smo mi to generacija fotografa koja se (još) nije propila. Pa naši uzori nisu se trijeznili. (Pokoj im duši.) I sjetim se tada da moja potraga za idealom zvanim rezervni položaj traje usporedno s traženjem posla. Gdje ste mogli naći Cajzeka? U pet ujutro pod šankom. Gdje je sjedio gospon Lipić? Pa Pod lipom u Savskoj. Tada ni Bistrović nije imao baš bistri pogled. Bruno Sušanj tvrdio je da prezime govori sve o čovjeku. A on, istina je, nikada nije bio na suhom. Da nije bilo Jovana Hovana, mogli su zatvoriti sve lokale oko Vjesnika. Ostali preživjeli iz te generacije osnovali su Svijet u čaši. Da to prevedem mladoj generaciji: ako si htio biti in, morao si dežurati u nekoj od gostionica u blizini redakcija. Tu se sve događalo, kupovali mali oglasi ispod pulta, punile kutijice filmova malom lozom. Rijetki su sretnici kao Valent imali svoja mjesta u Esplanadi ili Palaceu, ali to mi je bilo nekako previše finjak. Moj problem na tim mjestima uvijek je bila – klopa. Mogu ja popiti koliko treba (moji su iz Samobora), ne baš kao Tin Ujević, ali kao Drago Štambuk sigurno. Dakle, mogu piti samo ako nešto pojedem.

A nikada u trideset godina niste u ovom gradu (a ni šire) mogli naći mjesto gdje muzika ne trešti, gdje možete popiti kavu, popričati, pročitati novine. Nije to ona varijanta: pivo, konjak, štok – ajde bok! Neeee. Takvih mjesta ima na svakom koraku. Ali gdje u gradu možete zamoliti konobara da vam u osam sati ujutro ispeče dva jaja na oko? Prije biste dobili šljivu pod oko i savjet da se nosite i vi i vaša jaja doma. Neka vam žena peče jajca. A ovdje – ni petsto metara zračne linije od Dolca – možete pojesti riblju juhu od oslića (25 kunica), teleći ragu (25 kuna), kelj-varivo i faširance (35 kuna). Nadam se da ovo ne čita moja žena. I ako vam kažem da u podrumu restorana izrađuju fotografije, a u susjednoj prostoriji metarska povećanja, da u depandansi možete popiti kavu i razgledati izložbu, shvatili ste da je to pravo mjesto za umjetnike. I ako nemate računalo, konobar vam trkom donosi tablet, ma i ako ste vegetarijanac, ovdje niste stranac. Sreo sam tu jučer i Klaricu i Stanka Abadžića i drago mi je što tu srećem tipove poput nas – ostali su ionako odavno otišli u Honduras.


I što da se više priča,
dosta mi je mjesta s puno parade i kiča
(i ne smeta me što tu nema potočića),
žao mi je samo što u ovom gradu
i prije nije bilo Fotića.

Bistro Fotić

Gajeva 25

10000 Zagreb

(01) 4810 476

www.bistrofotic.com

Čokoladna torta od naranča i badema

domaće naranče 2
jaja 6
mljeveni bademi 250 g
šećer 200 g
čokolada za kuhanje 100 g
maslac
  1. Neprskane naranče kuhajte jedan sat. Zatim ih sitno nasjeckajte u multipraktiku.
  2. Jaja, mljevene bademe i šećer izmiksajte sve zajedno. Dodajte naranče te pecite pola sata na 200 °C.
  3. Pečenu tortu prelijte čokoladnom glazurom.

Pročitaj ostale članke iz broja 34, Travanj 2013

Ostala izdanja