U zemlji u kojoj ljudi često boluju od alergije na istinske tradicije, a ushićeno prihvaćaju svaku (uglavnom kratkotrajnu) novotariju, restoran Gallo nije pravo mjesto za takve pacijente. U Gallu će takve radije uputiti drugamo, a sami će rado prihvatiti svjetske goste (domaće i strane) koji će već prvim pogledom shvatiti gdje su došli (ili po tko zna koji put već dolaze). I upisati se u knjigu dojmova, na kraju…
U njoj su već upisani: Laura Bush, Costas Karamanlis (bivši grčki predsjednik), Nick Cave, Richard Gere, Lenny Kravitz, Beyonce, UEFA i Michel François Platini, cijela nogometna ekipa Real Madrida s predsjednikom, cijeli Ajax, Robert Herjavec (kanadski glumac našega podrijetla), Dušan Džamonja (za 80. rođendan), Bobi Marotti, Kolinda Grabar Kitarović, Rade Šerbedžija, Arsen Dedić, Tereza Kesovija, ansambl Lado, tu je proslavljeno 150 godina HAZU-a…
Listu gostiju ne navodimo da zadivimo čitaoce, jer ni nas nije zadivila. Ona je jednostavno dokaz svakodnevice restorana koji već dvanaest godina uporno drži visoku razinu kvalitete zahvaljujući velikoj ljubavi i nemjerljivoj upornosti njegovih vlasnika, bračnoga para Mire i Dušana Vukovića.
Mira nam priča. Iza svega stoji dobar tim i rad po šesnaest sati dnevno nas oboje. Svakodnevna je borba za dobre, svježe, domaće namirnice, za gosta koji će to u konačnici konzumirati. Za gosta smo se izborili ustaljenom kvalitetom. To je sad već predaja od usta do usta, dobar glas dolazi do dalekog svijeta (od Kanade do Japana), ali još se iznenadimo. Mislim da gosti osjete naš silan trud i ljubav, koji se ogledaju u našoj zelenoj terasi, o kojoj se svakodnevno sama brinem. Vidi se da to nije rađeno po narudžbi. Jelovnik se stalno mijenja ovisno o sezoni, pa nudimo šparoge, vrganje, bobičasto voće i po desetak jela kompatibilnih s njima. Sami radimo tjesteninu, ovdje nema ničega instant. To najbolje prepoznaju stranci jer su oni bombardirani kemijom i umjetnim. Plate račun, koji nije malen, a nama zahvaljuju na onome što smo im pružili.
Naša je ekipa stalna. Kuhar Igor s nama je od 2004., drugi kuhar pak od 2005., isto je i s uslužnim osobljem. Koliko smo transparentni najbolje pokazuje kuhinja koju gosti vide, dakle nitko ništa ne skriva…he, he.
Bila sam dvanaest dana na putovanju po Azurnoj obali, sve smo prošli, i ruralni, i mondeni dio. Između ostaloga, večerali smo u restoranu u Nici s trima Michelinovim zvjezdicama. Kad sam se vratila kući, prvo sam pružila ruku mužu i rekla: Čestitam, imaš najbolji restoran na svijetu i mi s ponosom možemo ovo dalje raditi! Ne trebamo ništa mijenjati.
Od 2008. recesija čini svoje, više radimo, manje zaradimo. Ali nismo nezadovoljni. Cilj nam je da gost dobije najbolje, da nam restoran dalje radi, a svjesni smo da će dodatni profit čekati bolja vremena. Želimo ostati ono što nam gosti i prijatelji priznaju: obiteljski restoran s posebnim šarmom.
