Narednog jutra uputili smo se prema jednoj od velikih turističkih atrakcija Mađarske. U mirnom krajoliku sjeveroistočne Mađarske, okružen starim perivojem uz rijeku Tisu, smjestio se Dvorac Andrássy, elegantno zdanje koje već na prvi pogled priziva duh prošlih vremena. Prostrani park s uređenim stazama, starim stablima i romantičnim vizurama pruža savršenu kulisu za laganu šetnju i bijeg od svakodnevice.

Dvorac je koncem 19. stoljeća dao izgraditi grof Gyula Andrássy, ugledni mađarski državnik (navodni ljubavnik austrijske carice i ugarsko-hrvatske kraljice i supruge cara i kralja Franje Josipa I, Elizabete Amalije Eugenije, poznatije pod nadimkom Sisi), a njegova arhitektura inspirirana je francuskim renesansnim stilom, nalik dvorcima iz doline Loire. Tijekom vođenog obilaska interijera razgledali smo reprezentativne dvorane, povijesni namještaj, umjetničke predmete i izlošci koji svjedoče o aristokratskom načinu života tog razdoblja. Svaka prostorija pričala je svoju priču - od političkog utjecaja obitelji Andrássy do njihova svakodnevnog života.

Poseban doživljaj priređen nam je u kavani dvorca, gdje smo uz šalicu kave ili čaja, imali prilike kušati izbor tradicionalnih mađarskih kolača. U ugodnom ambijentu, okruženi elegancijom povijesnog prostora, ti slatki zalogaji postali su savršena završnica posjeta, trenutak u kojem se putovanje pretvara u čisto uživanje.

Nakon kraće vožnje, bilo je vrijeme za ručak. U hladu starih stabala turističkog naselja u Tiszalök smjestio se Horgonyzó Kisvendéglő, nenametljiv, ali iznimno topao obiteljski restoran koji se nalazi i u izboru Michelinova vodiča. Već sam ambijent, tik uz rijeku Tisu, odiše opuštenošću - rustikalni interijer, dvije terase i ugođaj koji više podsjeća na vikendicu negoli na klasičan restoran. Michelin ga opisuje kao mjesto gdje „jednostavnost vodi glavnu riječ“, a kuhinja je svježa, pažljivo izvedena i oslanja se na kombinaciju mađarskih klasika i ležernijih jela, uz važnu ulogu peći na drva i pristup u kojem je svako jelo pripremljeno s puno pažnje i topline.

Kulinarsku priču restorana vodi kreativni chef Péter Pataky, čiji pristup počiva na poštivanju tradicije, ali i suvremenoj interpretaciji lokalnih okusa. Njegova kuhinja ostaje ukorijenjena u regiji – u sezonskim namirnicama, riječnim ribama i karakterističnim začinima, ali istovremeno pokazuje sigurnost i preciznost koja restoran izdvaja među najboljima u okolici.

Naš meni bio je pravi mali presjek sjeveroistočne Mađarske. Započeli smo juhom od divljeg fazana, bogatom i aromatičnom, s nježnim okruglicama punjenima prsima fazana, smrčcima, nešto tartufa i začinskog bilja. Slijedila je riblja juha od svježe ribe od šarana i soma iz obližnje Tise - intenzivna, puna paprike i duboka okusa, kakav se i očekuje od ovog kraja. Glavni dio obroka donio je tri varijacije gulaša - sočnu janjetinu, ukusne svinjske nogice i pačje želuce, svaku s vlastitim karakterom, ali zajedničkom toplinom domaće kuhinje. Uz to su posluženi njoki s kiselim vrhnjem i ukiseljeno povrće. Za konac, desert je bio klasični Kürtőskalács („kolač-dimnjak“, popularna ulična slastica od zaslađenog tijesta s kvascem omotanog oko drvenog valjka, uvaljanog u šećer, cimet i, u ovom slučaju, bijeli mak, koji se peče na vrućem ugljenu dok ne porumeni, što rezultira karameliziranom koricom koja je hrskava izvana, a mekana iznutra) - još topao, mirisan i lagano karameliziran, savršena slatka točka na doživljaj koji spaja jednostavnost, tradiciju i istinsko gostoprimstvo.

Slijedio je jedan od highlighta našeg putovanja. Na rubu sela Tiszadob, u mirnoj ravnici sjeveroistočne Mađarske, upoznali smo Tanyu Kocsis, ženu koja je svoju svakodnevicu posvetila jednoj od najposebnijih pasmina svinja u Europi. Na njezinoj farmi uzgajaju se mangalice, prepoznatljive po kovrčavoj, gotovo ovčjoj dlaci i sporijem rastu, što im daje iznimno kvalitetno, masnoćom prošarano meso. Upravo ta masnoća, bogata okusom i teksturom, čini mangalicu cijenjenom u gastronomiji - od vrhunskih suhomesnatih proizvoda do dubokih, aromatičnih gulaša, paprikaša i perkelta.

Tanya ne prati industrijske standarde, već razvija vlastitu, pažljivo balansiranu tehnologiju uzgoja. Njezine svinje borave na otvorenom tijekom većeg dijela godine, hrane se prirodnim kombinacijama žitarica, korjenastog povrća i onoga što same pronađu u zemlji. Naglasak je na sporom uzgoju, minimalnom stresu i stalnom kontaktu s okolišem, što, kako objašnjava Tanya, izravno utječe na kvalitetu mesa. Nema žurbe, nema prečaca, već svaka životinja prati svoj prirodni ritam.

Poseban uvid u taj način života daje i mali kućni „muzej“ smješten u dvije stare kuće na gospodarstvu Kocsis. Uređene s pažnjom i bez uljepšavanja, prostorije prikazuju kako se nekada živjelo na selu - od jednostavnog namještaja i peći na drva do alata, tekstila i svakodnevnih predmeta koji su oblikovali ritam života. Sve djeluje tiho i autentično, kao da su ukućani samo nakratko izašli, ostavivši iza sebe tragove vremena koje se ovdje još uvijek poštuje.

Poslijepodne na farmi završio je u toplini doma njezinih roditelja. Na stolu u dvorištu dočekale su nas suhe i lagano dimljene kobasice, zatim pečene kobasice, krvavice i kobasice s gusjom jetrom te svinjsko pečenje, sve iz dvorišne peći, čija je masnoća pucketala pod nožem, a kad je pao mrak, unutra i bogati paprikaš od mangalice – gust, crven i duboko aromatičan. U velikom kotliću u dvorištu krčkao se i jednostavan, ali i zasitan prilog od tjestenine i krumpira, krumplis tészta (tradicionalno, rustikalno jelo koje se priprema kuhanjem krumpira, luka i paprike u kotlu, a zatim miješanjem s tjesteninom s jajima, tu u verziji bez paprike, da bi tako kontriralo aromatičnom paprikašu), savršeno zaokružujući večer. Uz te specijalitete, vino, pivo i spori razgovor, činilo se kao da se cijela filozofija Tanyinog uzgoja - strpljenje, poštovanje i uživanje u procesu, prirodno prelila i za trpezu.

Narednoga dana, čekao nas je čitav niz doživljaja na malome prostoru. Szatmár-Bereg je regija na istoku Mađarske poznata po svojoj bogatoj tradiciji, očuvanoj prirodi i autentičnom seoskom načinu života. Izraz „Minden, ami Szatmár-Bereg“ (sve što je Szatmár-Bereg) često se rabi kako bi se opisala raznolikost lokalne ponude – od gastronomije i obrta do kulturne baštine.

Regija se posebno ističe tradicionalnim jelima pripremljenima prema starim receptima, domaćim proizvodima poput pekmeza, meda i rakije, te gostoljubivošću lokalnog stanovništva. Osim kulinarskih užitaka, Szatmár-Bereg nudi i miran krajolik rijeka, livada i sela koji pruža autentičan doživljaj ruralne Mađarske.

„Minden, ami Szatmár-Bereg“ tako ne označava samo mjesto, već i cjelokupni doživljaj – spoj okusa, običaja i prirode koji vjerno predstavljaju duh ove jedinstvene regije.

U gradu Mátészalka nalazi se „Minden, ami Szatmár-Bereg”, i to kao stvarna lokalna suvenirnica i proizvođačka trgovina. To je posebno mjesto koje okuplja proizvode brojnih lokalnih proizvođača i obrtnika te nudi autentične domaće proizvode poput pekmeza, meda, rakije i raznih rukotvorina. Trgovina zapravo predstavlja malu izložbu regije Szatmár-Bereg, jer kroz svoju ponudu prikazuje njezinu gastronomiju, tradiciju i način života. Posjetitelji, među kojima smo se tog jutra našli i mi, ne kupuju samo suvenire, nego i doživljaj lokalne kulture.

Zanimljivo je i da iza cijelog projekta stoji inicijativa usmjerena na očuvanje i promociju regionalne baštine, pa „Minden, ami Szatmár-Bereg” ima i širi kulturni značaj. Upravo zato se može reći da je riječ o više od običnog suvenirnice - to je mjesto gdje se na jednom mjestu susreću okusi, običaji i identitet cijele regije.

U selu Túristvándi, skrivenom uz zavoje rijeke Túr na samom sjeveroistoku Mađarske, posjetili smo malu farmu posvećenu uzgoju kečige, jedne od najstarijih ribljih vrsta u Europi. Iako se čini da ovakva mjesta rijetko nose zvučna imena ili razvijene robne marke, riječ je o tipičnom lokalnom uzgoju kakav je čest u ovoj regiji, gdje se ribarstvo i akvakultura razvijaju u sklopu manjih obiteljskih gospodarstava, često bez formalne turističke infrastrukture.

Kečiga, najmanja među jesetrama, zadržala je gotovo nepromijenjen izgled još od prapovijesti - izduženo tijelo, tvrde koštane ploče i smireno kretanje kroz vodu. Upravo ta „arhaična“ priroda dolazi s cijenom - riječ je o spororastućoj i osjetljivoj vrsti, zbog čega je njezin uzgoj zahtjevan, ali i iznimno cijenjen. Meso kečige je nježno i elegantno, dok se od ikre proizvodi kavijar koji, iako manje poznat od kaspijskih varijanti, sve više dobiva na važnosti zbog održivog uzgoja i lokalnog podrijetla.

Na farmi u Túristvándiju naglasak je upravo na toj ravnoteži - između tradicije i suvremenih metoda. Ribe se uzgajaju u čistoj, protočnoj vodi, a cijeli proces prati prirodni ritam rasta, bez ubrzavanja. Uzgajivači objašnjavaju kako je za kvalitetan kavijar potrebno i desetak godina strpljenja, što ovu proizvodnju čini gotovo meditativnim poslom.

Dok stojite uz bazene i promatrate kako se kečige lagano pomiču ispod površine, teško je ne pomisliti koliko se ovaj kraj razlikuje od ostatka Europe – sporiji, tiši i čvrsto vezan uz vodu i zemlju. Kao i kod mangalica ili starih seoskih kuća koje smo susretali putem, i tu se sve svodi na istu ideju - vrijeme nije prepreka, nego ključ okusa.

Posjet Szatmári Éden, također u Túristvándi, kreativno-proizvodnoj zajednici koja predstavlja zanatske delicije i jedinstvene proizvode regije Szatmár-Bereg, s posebnim naglaskom na lokalne vrijednosti i tradicionalnu preradu šljiva, bio je jedan od onih tihih, autentičnih trenutaka koji obilježe putovanje. U dvorištu ispunjenom mirisom zrelog voća i kuhanog džema, vrijeme kao da je teklo sporije, a svaki detalj podsjećao je na tradiciju koja se ovdje brižno čuva.

Ta zajednica, poznata po nagrađivanim proizvodima, uspjela je spojiti stare recepte i suvremeni pristup kvaliteti. Njezini džemovi, često spravljeni od lokalnih sorti šljiva, marelica i bobičastog voća, osvajali su priznanja upravo zbog autentičnog okusa i prirodne pripreme – bez umjetnih dodataka, uz puno strpljenja i pažnje.

U regiji Szabolcs-Szatmár-Bereg voće ima posebno mjesto u svakodnevnom životu. Plodne ravnice i povoljna klima čine ovaj kraj jednim od najvažnijih voćarskih područja Mađarske, a džemovi i pekmezi nisu samo delicija, nego i dio identiteta. Tu se voće ne baca, već se pretvara u guste, mirisne namaze koji čuvaju okus ljeta tijekom dugih zimskih mjeseci.

Upravo zato posjet Szatmári Édenu nije tek bio gastronomski doživljaj, već i mali uvid u način života na sjeveroistoku Mađarske - jednostavan, posvećen prirodi i duboko ukorijenjen u tradiciji.

Par minuta šetnje dalje, nalazi se i jedan je od najzanimljivijih očuvanih primjera tradicionalne seoske tehnologije. Smješten uz rijeku Túr, vodeni mlin ima dugu povijest koja seže još u srednji vijek, jer su na tom području mlinovi postojali već početkom 14. stoljeća.

Današnja građevina potječe iz kasnijeg razdoblja, a kroz stoljeća je više puta obnavljana. Posebno je zanimljivo to što je mlin i danas u funkciji. Pokreće ga snaga vode, baš kao nekada, te se koristi za demonstraciju tradicionalnog mljevenja žitarica posjetiteljima.

Građen pretežno od drveta, mlin na prvi pogled izgleda poput obične kuće, no iza njega se nalazi veliko vodeno kolo koje je srce cijelog mehanizma. Okružen prirodom i mirnim riječnim krajolikom, taj mlin danas predstavlja važan spomenik industrijske baštine i svjedočanstvo nekadašnjeg načina života u ruralnim dijelovima Mađarske. Zahvaljujući očuvanosti i autentičnosti, stari mlin u Túristvándiju nije samo turistička atrakcija, nego i vrijedan podsjetnik na vještinu i znanje starih mlinara koji su stoljećima opskrbljivali lokalno stanovništvo brašnom.

Ručak nas je toga dana čekao u obližnjemu Mona Vendéglőu, malom ali iznimno šarmantnom restoranu smještenom u mjestu Fülesd, poznatom po svom toplom, obiteljskom ugođaju i naglasku na tradicionalnu domaću kuhinju. Pod vodstvom vlasnika Laszla, restoran njeguje filozofiju gostoprimstva koja se osjeti u svakom detalju – od srdačne usluge do pažljivo pripremljenih jela. Njihov moto „Hazai ízek, családias környezet“ (domaći okusi, obiteljsko okruženje) savršeno opisuje doživljaj koji nude gostima.

Mona Vendéglő služi kao omiljeno lokalno mjesto za objedovanje, gdje se okupljaju i mještani i posjetitelji željni autentičnih mađarskih okusa. Jelovnik se temelji na tradicionalnim receptima, često pripremljenima od svježih, lokalnih sastojaka. Za ručak smo imali priliku kušati dva zanimljiva jela, od kojih je prvo bilo vrlo neobično - slatka juha od šljiva (szilvaleves), koja je svojim balansom slatkoće i svježine bila pravo osvježenje. Riječ je bila o tradicionalnom, često hladnom (u našem slučaju toplom), ljetnom jelu sa šljivama kuhanim sa šećerom, cimetom, klinčićima, zgusnutim kiselim vrhnjem i brašnom. Ponekad se obogaćuje limunovim sokom za svjetlinu, jabukama za teksturu ili se poslužuje sa šlagom, nudeći slatko-kiseli profil okusa prikladan za predjelo ili desert.

Glavno jelo – sarmice od slatkog kupusa punjene mesom i lomljenim kukuruzom, ponudilo je zanimljiv zaokret na klasičan recept. Poslužene u kratkom umaku od rajčice i uz dodatak kiselog vrhnja, sarme su bile bogate okusom i savršeno zaokružene kremastom notom. Sveukupno, Mona Vendéglő je pružio autentično gastronomsko iskustvo koje spaja tradiciju, domaću kuhinju i iskrenu gostoljubivost.

Tu smo, kao i na mnogim drugim mjestima u sjeveroistočnoj Mađarskoj, zbog obilja voća, naišli na jedan njegov specifični proizvod koji svuda nude kušati. Naravno, riječ je o dobro poznatoj voćnoj rakiji – pálinki.

Pálinka je jedno od najprepoznatljivijih pića Mađarske, a u njezinu sjeveroistočnom dijelu, osobito u regiji Szatmár-Bereg, ima posebno mjesto u svakodnevnom životu i tradiciji. Riječ je o voćnoj rakiji koja se proizvodi od šljiva, marelica, krušaka ili jabuka, najčešće u malim obiteljskim destilerijama prema receptima koji se prenose generacijama.

U ovom dijelu zemlje pálinka nije samo piće, nego i simbol gostoprimstva i zajedništva. Često se nudi gostima kao znak dobrodošlice, ali i prati važne trenutke poput obiteljskih okupljanja, berbi i lokalnih proslava. Kvaliteta domaće pálinke uvelike ovisi o voću iz regije, koje je zbog povoljne klime i plodnog tla posebno aromatično.

Za putnika, kušanje pálinke u Szatmár-Beregu znači više od degustacije – to je izravan susret s lokalnom kulturom, sporijim ritmom života i ponosom ljudi koji čuvaju ovu tradiciju.

Ako ste primijetili da u Mona Vendéglőu ručak nismo završili desertom, to je bilo namjerno. Naime, nedaleko restorana dočekali su nas u jednom prostoru inicijative „Minden, ami Szatmár-Bereg”, gdje je održana radionica fánki, mađarske slastice u nas poznate u ponešto drukčijoj verziji kao „fanjki“.

Fánk je jedna od najomiljenijih tradicionalnih slastica u Mađarskoj, osobito popularna u zimskom razdoblju i za vrijeme poklada. Riječ je o mekanim, prozračnim krafnama koje se najčešće poslužuju posute šećerom u prahu i uz domaći pekmez, najčešće od marelice. U regiji Szatmár-Bereg rade se punjeni gustim džemom od šljiva, tako da se po punjenju zarolaju u cijev, koja se potom uvija oko svoje osi i splete u karakrerističnu kratku pletenicu.

Priprema fánka temelji se na jednostavnom, ali pažljivo izvedenom postupku. Tijesto se radi od brašna, jaja, mlijeka, kvasca i malo maslaca, a zatim se ostavlja da naraste kako bi dobilo svoju karakterističnu mekoću. Pletenice se prže u dubokom ulju dok ne poprime zlatnu boju.

U regijama poput Szatmár-Bereg, fánk nije samo desert, već dio obiteljskih okupljanja i lokalnih običaja. Poslužuje se uz razgovor, smijeh i često uz čašicu domaće pálinke (nije izostala niti ovaj put), čineći jednostavne trenutke putovanja posebnima i autentičnima.

U izradi fánka, uz nadzor lokalnog pekara, okušalo se i naših šest međunarodnih chefova, s većim ili manjim uspjehom, ali svi sa zadovoljavajućim rezultatima kojima smo se počastili.

To kasno poslijepodne čekala nas je još i vožnja do grada Debrecena. IKON Restaurant u središtu Debrecena jedan je od najzanimljivijih gastro adresa regije i restoran koji je uvršten u Michelinov vodič kao preporučeni objekt s izvrsnom kuhinjom – impresivan uspjeh s obzirom da se vodič tradicionalno fokusira na Budimpeštu i veće metropole.

Debrecen, poznat kao neformalni „glavni grad“ istočne Mađarske, kombinira studentsku energiju, povijesnu arhitekturu i rastuću kulinarsku scenu koju IKON uspješno predstavlja. Restoran se izdvaja modernim pristupom mađarskoj kuhinji, uz elegantnu, ali opuštenu atmosferu u kojoj lokalni gosti i putnici uživaju u suvremenim interpretacijama tradicionalnih okusa.

U srcu ove vizije stoji chef Ádám Thür, chef s međunarodnim iskustvom koji je karijeru izgradio u Engleskoj, uključujući rad u kuhinjama s Michelinovim zvjezdiv+cama, kao i kuhanje za poznate goste poput princa od Jordana i princeze Anne. Njegov povratak u Mađarsku donio je spoj klasičnih mađarskih aroma i suvremenih tehnika pripreme, što se osjeti u svakom tanjuru.

Za našu večeru u IKON‑u poslužena su pažljivo odabrana i precizno izvedena jela. Niz je započeo je s Béres Tokajem 2017, laganim uvodom u vinsku kartu. Za predjelo je poslužena Mangalica Orr, Beurre Blanc, delikatno jelo od njuške mangalice u kremastom umaku beurre blanc, spareno s Maison Aux Pois Furmint Blanc. Slijedio je Kecsege, Kaviár, Torma, nježna kečiga poslužena s kavijarom i hrenom, uz Oremos Mandolás Furmint 2023. Glavno jelo bil je u obliku Galamb, Szarvasgomba, Medvehagyma, kombinacija goluba (otkrvljen, bez nota divljači), tartufa i medvjeđeg luka, uz St Andrea Merengő 2022, koji je savršeno nadopunjavao zemljane i aromatične note jela. Za desert je poslužena tradicionalna mađarska poslastica u modernom ruhu - Mákos Guba, Rebarbara (puding od kruha s makom i rabarbarom), uz izvanredni Holdvölgy Culture 2017 6 puttonyos Tokaji aszú, koji je jelo zaokružio bogatom slatkoćom i dugim završetkom.