Ima nešto pomalo ironično u tome da se za jedan od najprogresivnijih gastronomskih doživljaja današnjice morate vratiti nekoliko stoljeća unatrag. U vremenu u kojem kuhinjama vladaju precizni digitalni termometri, indukcijske ploče i uređaji koji izgledaju kao da su stigli iz NASA-inog laboratorija, u restoranu Ekstedt u Stockholmu glavnu riječ vode drva, žeravica, dim i otvorena vatra.

Na Azurnoj obali lako je razviti vrlo opasnu naviku - počnete vjerovati da je sve oko vas scenografija. More izgleda previše plavo da bi bilo stvarno, palme su previše savršeno raspoređene, a ljudi u Monte Carlu hodaju s vrstom samopouzdanja koja sugerira da barem jednom godišnje ulaze u kasino samo zato da provjere radi li još njihov omiljeni stol za baccarat. No onda dođete u restoran Le Louis XV - Alain Ducasse i shvatite da se ondje ne igra na efekt. Ili barem ne na onaj jeftini, instagramični efekt od kojeg danas pati dobar dio luksuzne gastronomije. U Le Louis XV-u spektakl je podređen osjećaju. A to je mnogo teže postići.

Postoje večere na koje dođete gladni. A postoje i one na koje dođete znatiželjni, pa izađete pomalo emotivni, opušteni od vina i potpuno sigurni da hrana zaista može pričati priče. Takav je bio Festejo latino u Neliti, održan koncem travnja u São Paulu - večer koja nije izgledala kao klasičan guest chef event, nego kao da vas je netko na nekoliko sati teleportirao kroz Buenos Aires, Santiago, La Paz i Salvador.

Upravo u tome leži bit Case Tés, jednog od najambicioznijih novih vinskih projekata Brazila, smještenog na više od tisuću metara nadmorske visine, u krajoliku koji više podsjeća na bregovite vinograde nego na zemlju caipirinhe, Copacabane i tropske sparine. Vrata imanja otvorila su se prema prizoru koji nije djelovao dizajnirano nego skladano - blago nagnuti vinogradi ušiveni u padine, stara stabla koja bacaju duge sjene i udaljene granitne stijene koje su pod kasnopopodnevnim suncem sjajile srebrno. Zrak je imao neočekivanu svježinu, a cijeli kraj onu rijetku vrstu tišine koja se ne doživljava kao praznina, nego kao luksuz.

Lita i Mag Market ne pokušavaju pobijediti tempo. Oni ga ignoriraju. Ili preciznije - usporavaju ga točno toliko da bi postalo jasno da iza njih stoji isti autorski potpis. Tássia Magalhães, zajedno s partnerom Danyelom Steinleom, u međuvremenu je izgradila mali, ali vrlo precizno definiran gastronomski svemir. Nelita je njegov formalni vrh, a Lita i Mag Market njegova svakodnevica - dvije različite interpretacije iste ideje, koja pokazuje da hrana nije dekoracija života, nego njegov središnji jezik.

U brazilskome São Paulu postoji ta jedna, pomalo okrutna činjenica - ako zakasnite s rezervacijom, već ste zakasnili na sve. No u slučaju restorana Nelita, čak i kad sjednete na vrijeme, imate osjećaj da ste zakasnili u neku novu fazu brazilske gastronomije, onu koja se događa upravo sada, pred vašim očima, na drugoj strani pulta.

U sjeveroistočnom dijelu Mađarske, gdje se krajolik lagano pretvara u valovite brežuljke i vinograde, nalazi se jedno od najposebnijih mjesta za boravak u regiji – Nomad Hotel & Glamping. Smješten u mirnom selu Noszvaj, taj boutique hotel i glamping koncept nudi savršenu kombinaciju prirode, dizajna i opuštene elegancije.

Narednog jutra uputili smo se prema jednoj od velikih turističkih atrakcija Mađarske. U mirnom krajoliku sjeveroistočne Mađarske, okružen starim perivojem uz rijeku Tisu, smjestio se Dvorac Andrássy, elegantno zdanje koje već na prvi pogled priziva duh prošlih vremena. Prostrani park s uređenim stazama, starim stablima i romantičnim vizurama pruža savršenu kulisu za laganu šetnju i bijeg od svakodnevice.

Tek nam je sunčano jutro otkrilo sve čari dvorca Füzérradvány, koji smo, nakon doručka, detaljno razgledali uz stručno vodstvo. Ipak, trebalo je krenuti dalje, jer nas je toga dana čekala jedna od najvećih atrakcija naše „ekspedicije“ po sjeveroistočnoj Mađarskoj – vinska regija Tokaj-Hegyalja u kojoj se proizvodi čuveno vino tokaj.

Ako ste mislili da su najbolja putovanja ona s avionskom kartom u jednom smjeru — razmislite ponovo. Naime, većina ljudi putovanje zamišlja kao fizičko kretanje, misleći na zrakoplov, destinaciju, „bijeg“... No, ponekad je dovoljno sjesti za stol, natočiti čašu dobrog vina i pustiti da vas okusi odvedu ravno u srce jedne regije. Upravo takvo putovanje imao sam prilike nedavno doživjeti na sjeveroistoku Mađarske, gdje se gastronomija, kultura i priroda susreću u projektu koji zvuči kao ekspedicija, ali miriše kao ručak kod najboljeg lokalnog chefa.