Kad bi Barcelona imala okus, bio bi spor, bogat i besramno mediteranski, poput razgovora koji započinje kruhom umočenim u savršeni umak, a završava smijehom koji još dugo ostaje u zraku. A ako želite kušati tu dušu, malo je mjesta koja to čine uvjerljivije od Suculenta, restorana skrivenog u samom ritmu Ramble del Raval, u četvrti Ciutat Vella, tek nekoliko koraka od čuvene Boteroove mačke.

​Kad bi zidovi mogli govoriti, oni u minhenskome Hofbräuhausu vjerojatno bi vikali, pjevali, nazdravljali i možda čak malo jodlali. Jer nije riječ samo o pivnici - to je mjesto na kojem je mirna večer statistički gotovo nemoguća i gdje se čak i pereci doimaju većima od bilo čijih ambicija. Ulazak se doima kao vas je progutao stoljetni bavarski karneval - limena glazba odbija se od svodova, krigle zveče poput svečanih zvona, a miris pečene svinjetine širi se zrakom s uvjerenjem nekoga tko zna da može dobiti svaku raspravu.

Ulazak u Sips oduvijek se činio kao ulazak u već pokrenuti razgovor - onaj o okusu, znatiželji i koliko daleko koktel može ići. S Esencijom se taj razgovor omekšava. Glazba spušta registar, osvjetljenje je toplije i odjednom se fokus izoštrava. To nije još jedan koktel bar, već nešto sasvim rjeđe - prvi tekući degustacijski meni na svijetu, poslužen gutljaj po gutljaj, s istom namjerom koju biste očekivali od fine dining kuhinje. Sjesti u Esenciji znači shvatiti da se Sips oduvijek kretao u tome smjeru.

Postoje restorani koje rezervirate jer ste gladni, i oni koje rezervirate jer ste znatiželjni. COME, kompaktan i tiho samouvjeren restoran chefa Paca Méndeza u Barceloni, čvrsto pripada ovoj drugoj kategoriji. Samo ime zvuči manje kao naredba, a više kao prijateljski mig — dođi, sjedni, vidjet ćemo što će se dogoditi. I upravo je to poanta. COME ne viče, ne razmeće se i ne skriva iza ceremonijalnog luksuza. On se naginje prema vama, stišava glas i sugerira da večera još uvijek može biti razigrana, promišljena i pomalo nestašna

Ako je dobra hrana univerzalni jezik, onda ga je Istanbul početkom studenoga govorio izvanredno tečno. Deseto izdanje međunarodne gastronomske konferencije Gastromasa, održano 6. i 7. studenoga 2025. u Kongresnom centru Haliç, nije se doimalo samo kao obljetnica, nego gotovo kao zaslužena krunidba. Deset godina možda nije dugo u gastronomiji, gdje se tradicije kuhaju stoljećima, ali za događaj koji nastoji okupiti svijet za istim stolom to je važna prekretnica. Tema ovogodišnjeg izdanja, „10 godina priča“, pozvala je sudionike da se osvrnu na putovanje konferencije koja je od ambiciozne ideje prerasla u drugu najveću gastronomsku konferenciju na svijetu.

Nakon što sam uživao u prethodna dva sveska kulinarske serije restorana Disfrutar, koje često ponovo uzimam u ruke (s obzirom na težinu, nimalo lak zadatak), prošlog proljeća razveselio sam se vijesti da se dovršava i treći, koji je imao biti u prodaju koncem godine. To se i dogodilo, pa sam s radošću dočekao pošiljku s knjigom (gotovo je teško takvo djelo nazvati tako jednostavno) „Disfrutar Vol. 3“.

Postoje restorani koji poslužuju menije, a postoje oni koji gotovo vibriraju vlastitom mitologijom, čak i prije nego što prvi tanjur stigne na stol. Tantris pripada u potonje. Spomenete li njegovo ime u kulinarskim krugovima, često ćete dobiti znalački osmijeh, onaj koji se razmjenjuje kad zajednička tajna ne treba daljnje objašnjenje. U Münchenu, smjela i skulpturalna zgrada na Johann-Fichte-Strasseu već više od pola stoljeća djeluje kao hram gastronomskih ambicija, gdje prošlost nije sjena, nego živa prisutnost, a budućnost se čini stalno u pripremi

U ovogodišnjem Michelinovu vodiču za Njemačku samo 14 chefica drži Michelinove zvjezdice. Ako vas zasmeta ono „samo“, trebate znati da istu ocjenu u toj zemlji ima 337 muškaraca. Tri zvjezdice nema niti jedna žena, a od spomenutih 14 tek dvije chefice krase dvije zvjezdice. Mlađa od njih, Rosina Ostler iz restorana Alois u Münchenu, ove je godine od vodiča Gault & Millau osvojila nagradu „Otkriće godine“. To je bio razlog da sam za posjeta Münchenu morao posjetiti i taj restoran.

Stariji među nama vjerojatno se sjećaju njemačke televizijske serije „Kir Royal“ koja se prikazivala kasnijih 80-ih. Lokacije snimanja serije nalazile su se u različitim četvrtima Münchena, a jedna od najvažnijih je Hotel Bayerischer Hof na Promenadenplatzu, koji se pojavljuje u gotovo svakoj epizodi, a i danas je još uvijek popularno mjesto na kojem se mogu susresti mnoge poznate osobe. Tu su se odigrale poznate scene podmićivanja Blue Spau (legendarna rečenica: „Zakopat ću te u toliko novca!“), u sobama 34 i 126 te apartmanu 101...

Jedan od dva najbolje ocijenjena minhenska restorana predstavlja prvi samostalni pothvat Jana Hartwiga, jednog od najcjenjenijih mladih njemačkih chefova, koji redefinira njemačku kreativnu kuhinju odvažnošću, preciznošću i produhovljenošću. Njegovi degustacijski meniji pokazuju tehničku briljantnost, a istovremeno poštuju baštinu i regionalne namirnice na originalan, osjećajima vođen način.