Nakon razgledanja Sincéa nastavili smo put i, radi ručka, zaustavili se u mjestu Galeras, gdje se uz cestu nalazi restoran Donde Mingo. Kao što mu samo ime govori, vlasnik je Mingo, tradicionalni kuhar s 25 godina iskustva koji, kako sam kaže, „priča više nego neki djed u stolici za ljuljanje“. Mingo tvrdi da ono što nudi nije samo hrana, već i tradicija, povijest, pa čak i nekoliko kulinarskih tajni naslijeđenih od oca.

U restoranu, zapravo nadsvođenoj terasi, dočekao nas je neobičan prizor. Muškarac i žena nepomično sjede za stolom prepunim lokalnih namirnica, kao zamrznuti u trenutku dok se njima bave. Nakon početne zatečenosti, sve je vrlo brzo objašnjeno. Riječ je, naime, o „Živim slikama Galerasa“, lokalnoj tradiciji prošle godine uvrštenoj na popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Žive slike Galerasa su kolektivni i na zajednici utemeljeni umjetnički izraz koji se sastoji od stvaranja statičnih scena vezanih uz religiju, svakodnevni život, književnost, aktualna događanja, legende ili bilo koju drugu temu koja može proizaći iz bogate kolektivne imaginacije. Postavljanje slike zahtijeva usklađen napor obitelji i kreativnih skupina, a ponajbolji „glumci“ znaju zadržati nepomičnu pozu i puna dva sata. Obično se odvija tijekom večeri na ulicama. Ta aktivnost, nazvana „odijevanje ulica“, podrazumijeva stvaranje vanjske umjetničke galerije u kojoj se umjetnici, umjetnička djela, kritičari i tisuće gledatelja okupljaju u fascinantnom svemiru kreativnosti i magičnog realizma. Žive slike prate druge kulturne prakse poput rima, pjesama, plesa, tradicionalne glazbe, lokalne kuhinje i obrta. Takvi izrazi narodne umjetnosti uključuje sve stanovnike općine. Djeca se potiču na sudjelovanje od rane dobi, što im omogućuje stjecanje vještina i preuzimanje odgovornosti za očuvanje prakse. Također se prenosi u obrazovnim ustanovama i kroz javne proslave. Žive slike Galerasa kulturna su referenca i izvor inspiracije. One predstavljaju snažno sredstvo komunikacije i kolektivnog pamćenja, povezujući umjetnost sa životom, a istovremeno jačajući veze zajednice i uključivost.

Ručak u Donde Mingu bio je osmišljen kao degustacijski kuhinje u stilu sabana (lokalni kraj), pa smo imali prilike isprobati pomalo od svega, kao i svaki znatiželjni Sabanero. Mote de queso, dimljena patka u kokosovom soku, dvije vrste riže i mnoga druga jela kombinirana su sa sirom costeño, sirutkom s lukom i mladim lukom, kuhanom maniokom, mljevenim sezamom... Za konac, posluženi su quandul slatkiši, mliječne kuglice… i neizbježni neque. Mingo neque opisuje kao „gutljaj predaka koji razveseljava dušu“. Kažu da nakon gutljaja nequea, čak i najsramežljiviji mogu plesati polleru coloru (ples u crvenoj suknji).

Srećom, nismo zaplesali jer je pred nama bio dug put do grada Sucre, odnosno Sucre Sucre (da bi se razlikovao od istoimene pokrajine). Naime, da bi stigao do Sucre Sucrea, čovjek najprije mora prijeći zaobilazni put lošim cestama (Kolumbija je zemlja u kojoj cvate korupcija) do Maganguéa, grada i luke na Magdaleni, glavnoj rijeci Kolumbije, koja teče prema sjeveru oko 1528 kilometara kroz zapadnu polovicu zemlje. Ime je dobila po biblijskoj Mariji Magdaleni, a plovna je većim dijelom svog donjeg toka.

U Maganguéu smo se ukrcali na brzi čamac, kojemu je po Magdaleni i potom njezinoj pritoci San Jorge te, napokon, uskoj Mojani, trebalo oko sat i pol da stigne u Sucre Sucre, kad je već pao mrak. Po smještaju u hotel, večerali smo u restoranu Tipico Mojanero, smještenom na obali rijeke blizu glavnog trga. Iako restoran obično nudi jela sa žara i pečenu piletinu s krumpirom i salatom, za nas su pripremili lepinje s pirjanom kapibarom, divljim glodavcem vrlo posebna, fina okusa, koji je savršeno odgovarao uz Costeñita i Club Colombia piva.

Kapibare, najveći glodavci na svijetu, u Kolumbiji se mogu naći kako pasu oko nizinskih rijeka na sjeverozapadu zemlje. Zdepaste su građe poput dabra, a mogu narasti do duljine njemačkog ovčara. Uz malo mašte, promatrač može vidjeti kako nalikuju zamorcima, svojim bliskim rođacima, po slično debelim njuškama. Prvi južnoamerički narodi pekli su ih na roštilju još davno prije dolaska Europljana, pa predstavljaju tradicionalno meso u obalnim karipskim departmanima Bolívar, Sucre i Cordoba. Dok se kapibare uzgajaju na farmama u susjednim zemljama poput Brazila, takve farme još uvijek ne smiju legalno postojati u Kolumbiji, unatoč stalnoj potražnji za tim mesom. Tamo se love samo u divljini i upravo zato njihovo meso ima izvorni okus.

Ako vas iznenadi potražnja za kapibarama u Južnoj Americi, imajte na umu da je kapibara otprilike toliko udaljena od štakora koji prebire po smeću koliko i kokoš od supa. Divlja kapibara je vegetarijanac, hrani se travom i vodenim biljkama, a za razliku od uzgajane njezino meso ne sadržava antibiotike niti hormone rasta. Nama su pripremili batak, najprije pirjan u laganoj juhi od slatkih paprika, češnjaka i luka, a potom je meso rasperjano vilicom (nešto kao pulled pork) i vraćeno u lonac na dodatno pirjanje.

Idućega jutra čekalo nas je dizanje u 5:30 i rani izlet kanuima vodenim svijetom

Caño Mojane, jedne od pet podregija departmana Sucre. Doživljaj izlaska sunca, dvosatna vožnja mirnim vodama u potpunoj tišini imala je zen učinak, a sve je nadopunjeno doručkom u čamcima, s jelom zamotanim u palmino lišće.

Premda ima nekoliko hotela, Kolumbijci uopće ne posjećuju Sucre Sucre. Turisti su isključivo stranci, i to uglavnom znanstvenici koji proučavaju prirodne, demografske, etnološke, antropološke i literarne zanimljivosti kraja.

Sucre Sucre poslužio je kao inspiracija za više Marquezovih djela i često se povezuje s izmišljenim gradom Macondom. Taj šarmantni grad nudi toplu klimu i gostoljubivu atmosferu, a njegov šareni i slikoviti okoliš čini ga savršenim spojem povijesti, kulture i prirodnih ljepota. Područje, poznato kao La Mojana, dio je plodne Momposina depresije, bogate mitovima i legendama. Posjetitelji mogu istražiti neogotičku crkvu i zaroniti u svijet magičnog realizma koji je inspirirao mnoge Márquezove romane, uključujući „Kroniku najavljene smrti“. Putovanje u Sucre Sucre samo je po sebi avantura, a grad odredište koje obuhvaća bit Márquézove književne magije.

Kad je tamo 1939. stigao sa svojom obitelji, Sucre je bio gradić s oko tri tisuće stanovnika bez cestovnog ili željezničkog pristupa (kao i danas). Bio je poput plutajućeg otoka izgubljenog u rešetki rijeka i potoka usred onoga što je nekoć bila gusta tropska džungla, sada prorijeđena stalnim ljudskim naporima, ali još uvijek prekrivena drvećem i šikarom s velikim čistinama za stoku, rižu, šećernu trsku i kukuruz. Ostali usjevi uključivali su banane, kakao, juku, slatki krumpir i pamuk. Krajolik se stalno mijenjao i prelazio između šikara i savane, ovisno o godišnjem dobu i visini rijeka. Imigranti su, između 1900. i sredine 1920-ih, dolazili iz Egipta, Sirije, Libanona, Italije i Njemačke. Bogatiji stanovnici živjeli su oko velikog trga, koji nije bio konvencionalan, već područje dugo više od sto pedeset metara i široko možda trideset metara, s rijekom na jednom kraju, crkvom na drugom i nizom jarko obojenih dvokatnica sa svake strane. Tu je i Gabríelov otac Gabriel Eligio unajmio svoju novu kuću, a u njezinu prizemlju otvorio homeopatsku ljekarnu.

Prije poslijepodnevnog razgledavanja Sucrea, uživali smo u ručku u restoranu Paizenu, čiji je prostor iznajmljen za tu prigodu, da bi nam chef Miguel Montenegro ponudio svoja jela u tipičnome Mojanero stilu, ispunjena riječnim okusom i tradicijom, gdje je svaki zalogaj uranjenje u živi identitet područja koje diše vlastitim ritmom.

Jedno od Marquézovih najpoznatijih djela, „Kronika najavljene smrti“, temelji se na stvarnim događajima. U Sucreu, 22. siječnja 1951, Miguel Reyes Palencia otkrio je da njegova mladenka, Margarita Chica Salas, nije djevica i vratio ju je majci. Margaritin brat, Víctor, potom je ubio Cayetana Gentilea Chimena jer je uzeo nevinost njegove sestre.

Ipak, postoje ključne razlike između onoga što se dogodilo u stvarnosti i radnje priče. Za početak, u noveli nije jasno je li Santiago Nasar imao vezu s Ángelom Vicario prije njezina vjenčanja, dok je u stvarnom životu mladenka imala seksualne odnose sa svojim bivšim dečkom. Osim toga, García Márquez odlučio je da dvojica ubojica u noveli budu blizanci, Pablo i Pedro Vicario, dok su u stvarnom životu oni jednostavno bili braća. Konačno, u knjizi postoji pomirenje između Ángele i mladoženje koji je odbacuje, Bayarda San Romana, čega u stvarnom životu nije bilo. Márquezov prijatelj, Álvaro Cepeda Samudio, predložio je završetak u kojem se Ángela i Bayardo ponovno ujedinjuju, a Márquez je držao da je to završetak koji je knjizi potreban, jer ju iz „priče o strašnom zločinu“ pretvara u „priču o strašnoj ljubavi“.

Bilo kako bilo, mi smo, uz vodstvo Isidra Álvareza, učitelja i povjesničara iz Sucrea, obišli kuću u kojoj je Gabríel živio s obitelji, odnosno njegov otac držao ljekarnu, kao i uličicu koja vodi s glavnoga trga u kojoj se dogodilo spomenuto ubojstvo. Obišli smo i druge kuće važnih gradskih osoba, uključivo i one koji su bili predložak za „Kroniku“, zatim groblje na kojem se nalaze njihovi grobovi, kao i posljednju kuću u kojoj je živjela Marquézova obitelj, a koja bi trebala postati muzej posvećen slavnome piscu. Álvarez nam je rekao da u Sucre Sucreu Márquez nije samo našao inspiraciju za „Kroniku najavljene smrti“, „Sprovod Mame Grande“, „Zli sat“ i „Pukovniku nema tko pisati“, već da je tu, kao adolescent, doživio i svoje prvo seksualno iskustvo u bordelu La Hora, gdje je poslovala prva prostitutka u Sucre Sucreu, koja je spavala sa svim muškarcima u gradu starijim od 14 godina.

Na stranu trivija, taj smo dan ponovo završili večerom u restoranu Tipico Mojanero, naravno s nekim drugim tipičnim lokalnim jelima, dok je na terasi zasvirao i mjesni tradicionalni sastav.

Narednoga dana bilo je vrijeme da iz Mojane, preko područja suhe tropske šume, stignemo do obale kolumbijskih Kariba. Najprije smo se, istim putem, morali čamcem vratiti u Magangué, a onda nastaviti cestom prema moru. Za naše prvo zaustavljanje na tom putu razlog je bila fundacija Sembrando Semillas de Paz, koju su osnovali Ricardo Esquivia Ballestas i Lillian Hall, a čija je misija uključivanje zajednice kroz vrijednosti participativnog obrazovanja, nenasilnog suživota, duhovnosti, solidarnosti, dijaloga, demokracije i poštovanja okoliša. Sebe vide kao održivu zajednicu koja služi kao inspiracija, primjer i mreža podrške drugim zajednicama, pomažući im u izgradnji održivosti kroz nove oblike integracije i kolektivne napore za prevladavanje neznanja, nejednakosti, siromaštva i gladi.

Za nas su Ricardo i Lillian (u Kolumbiju je stigla iz Arizone) okupili lokalne proizvođače hrane koji su sa sobom donijeli svoje proizvode i jela spravljena od njih – sireve, različito povrće, plodove sakupljene u prirodi, kruh, med, kolače… Bilo je to iznimno zanimljivo kušanje nama nepoznatih i iznenađujućih okusa, otkrića kakva čovjek i traži na ovakvim putovanjima.

Toga dana ručali smo u Toluveju kod Doñe Angelice, gdje nam je kuharica Eglicia sa svojom ekipom poslužila jela od patke, puretine, piletine i zeca, janjetinu na dva načina, rižu s rezancima s kokosom, bollos od kasave, salatu od avokada, sve uz limunadu od kisele naranče.

Već je pao mrak kada smo stigli na karipsku obalu, točnije u Rincon de Mar, malo ribarsko mjesto u općini San Onofre. Rincon ima bijele pješčane plaže i kristalno čisto more te netaknutu prirodu, što ga čini turističkom atrakcijom u departmanu Sucre. S bijelom pješčanom plažom, veselim ljudima i afro-kolumbijskim ritmom, Rincon del Mar je netaknuti karipski grad i nekim čudom uspijeva ostati izvan radara.

Mjesto njeguje poseban šarm koji mu daju njegovi afro-kolumbijski korijeni, s veselim, autentičnim, egzotičnim i smirujućim ugođajem. Posjetiteljima, koji tu uglavnom dolaze da bi se opustili, preporučuje se odmah izuti cipele jer u ovom malom karipskom gradiću postoji samo jedna ulica, i to zemljana. Dodajte tome prostrani i dugi obalni pojas s pješčanom plažom, gdje se odvija sav život, dobit ćete približnu sliku.

U glavnoj ulici možete pronaći frizera i brijačnicu, jednu pekaru, krojačnicu, uslugu pranja rublja, pa čak i nekoliko dama koje rade pedikuru. Sve što trebate učiniti je pogledati okolo, pitati, družiti se i pronaći ćete ono što tražite. Osim toga, možete pronaći i nekoliko tienda (male trgovine) s voćem, povrćem, pivom i vodom. Rincon također ima razne restorane koji poslužuju manje-više ista jela - juhu kao predjelo, prženu ribu s rižom s kokosom, uz malu salatu i patacones (pržene kriške banane).

U odnosu na svoju veličinu (oko 4000 stanovnika), Rincon nudi širok izbor smještaja – čak 90 hotela, hostela, prenoćišta… i 50-ak restorana. Nas su domaćini, Laura Espinoza i Maira Sierra, te večeri odveli u obiteljski restoran Donde Yese, smješten na plaži, koji vode četiri žene – Yesenia Ocon, Vanessa Carillo, Lizeth Gonzales i Carmen Ocon. Restoran se, kao i većina u mjestu, specijalizirao za karipsku kuhinju, ali s velikim izborom ribe i plodova mora. Za nas su pripremili veliki izbor rakova, jela s ribom, morskim puževima i razne druge specijalitete poput tostonesa (dvaput pržene kriške trputca) i iznimno ukusne salate od papaje.

Za one najraspoloženije predstojalo je još kupanje u toplom karipskom moru prije spavanja, dok su drugi to nadoknadili ujutro. Prije vožnje u Cartagenu, doručkovali smo ponovo na plaži, ovaj put u lokalu Kalusi, gdje su nam majka i kći, Ludis Ocon i Karina Porto, poslužile pržene empanade i nenadmašne arepe de huevo.