Iće i piće

Crna nedjelja svijeta gastronomije

Velimir Cindrić

Svoj tekst o Michelinu iz serijala o Ocjenjivanju restorana, objavljenome 2010. u Iću&piću započeo sam ovako:

Kasno navečer u ponedjeljak 24. veljače 2003. francuske televizijske i radijske postaje objavile su vijest da je 52-ogodišnji Bernard Loiseau, chef i vlasnik čuvenog restorana Côte d'Or u burgundijskome Salieu pronađen mrtav u svome domu. Već sutradan objavljene su pojedinosti prema kojima je bilo jasno da je Loiseau počinio samoubojstvo hicem u glavu. Chefu koji je slavni restoran preuzeo 1974. trebalo je 17 godina mukotrpnog rada da bi ostvario svoju životnu ambiciju – tri zvjezdice Michelinova vodiča. Kad je napokon 1991. došao do tog vrhunskog priznanja, povjerio je jednom od kolega da će se ubiti ukoliko izgubi ijednu od zvjezdica. Svakog je proljeća sa zebnjom čekao pojavu novoga izdanja čuvenog vodiča, ali najviša ocjena ostajala je netaknuta. No, 2002. počelo se govoriti kako se njegova klasična kuhinja više ne može nositi s trendovskom fuzijskom, pa je posao išao sve slabije, a dugovi se nagomilavali. Kada je gastro-kritičar Le Figaroa François Simon natuknuo da Loiseauovim zvjezdicama otkucava rok, usprkos tome što je Michelin objavio da će Côte d'Or i te godine zadržati najvišu ocjenu, bilo je to dovoljno za očajnički korak.

Skoro točno 13 godina poslije, kasno navečer u nedjelju 31. siječnja, švicarske i francuske televizijske postaje objavile su gotovo istu vijest. U središtu pozornosti ponovo je bio jedan slavni švicarski chef francuskog podrijetla, također ovjenčan s tri Michelinove zvjezdice, i ponovo se radilo o samoubojstvu pucnjem, ovaj put 44-orogodišnjeg Benoîta Violiera, chefa restorana Hotel de Ville u švicarskom Crissieru nedaleko Lausanne i jezera Léman. Restoran, koji je Violier vodio sa suprugom Brigitte, ponosi se poviješću od četiri desetljeća, a proslavili su ga chefovi Freddy Girardet, prema mnogima najveći chef 20. stoljeća, i njegov nasljednik Philipp Rochat, Violierov mentor, koji se povukao prije tri i pol godine te umro prerano prošle godine. Violier je bio nastavljač tog sjajnog niza, što je dokazao brojnim priznanjima, od kojih su neka od najvećih stigla u protekla dva mjeseca.

Violierovo tijelo otkriveno je kasno poslijepodne u nedjelju, u njegovu domu u Crissieru, a vijest o tragičnom događaju brzo je prostrujala svijetom u ponedjeljak rano ujutro te posebno pogodila kulinarsku zajednicu i gurmane širom svijeta. Iako se Violierovo samoubojstvo, prema povodu, ne može uspoređivati s onim Loiseaua, još se uvijek ne znaju pravi razlozi. Istoga dana (ponedjeljak) Violiera su, kao gosta, očekivali u sjedištu Michelina u Parizu, na svečanoj promociji novog vodiča za Francusku.

Benoît Violier svoje je tri Michelinove zvjezdice osvojio besprijekornom kuhinjom i jelima poput pip consomméa s kavijarom i govedine Salers na žaru s divljim paprom. Osim zvjezdica, restoran Hotel de Ville nalazi se od prošlog prosinca na vrhu čuvenog francuskog poretka po imenu Le liste (odgovor francuskog ministarstva vanjskih poslova na britansku listu The World's 50 Best Restaurants), liste koja popisuje tisuću najboljih restorana u cijelome svijetu (48 zemalja), činjenica zbog koje je Violier često, a posebno sada u bombastičnim naslovima povodom njegova samoubojstva, nazivan najboljim svjetskim chefom. Isto tako, u siječnju ove godine, na listi najboljih chefova svijeta Les 100 Chefs (au mondechez qui il faut avoir été) ili službeno na engleskome 100 Best Chefs in the World, koju godišnje, glasovima vodećih chefova svijeta, formira francuski magazin Le Chef, Violier je zauzeo visoko deveto mjesto (vidi blog od 25. siječnja).

Uz sva ta prestižna priznanja, Hotel de Ville sjajno je i financijski poslovao, jer odavna predstavlja jedno od glavnih svetišta za gurmane iz cijeloga svijeta. Usput rečeno, degustacijski meni u Hotel de Villeu stoji 2.400 kuna, a prosječno svaki gost potroši oko 3.500 kuna. Kako, barem tako izgleda, priznanja i financije nisu bili u pitanju, neki su mediji odmah počeli kalkulirati o zdravstvenom stanju Violiera, nadovezujući se na priču o smrti Violierovog mentora, chefa Philippea Rochata, koji je umro 8. srpnja prošle godine u 62. godini, kada mu je naglo pozlilo tijekom vožnje biciklom.

Sam Violier odrastao je u obitelji proizvođača vina sa sedmero djece u gradiću Saintes na zapadu Francuske. Kuhanje ga je zaokupilo još u ranoj dobi, kada je vrijeme rado provodio u kuhinji uz majku, dok ga je otac učio o vinima, konjacima, lovu i divljači. U Pariz je preselio 1991, gdje je učio kod vrhunskih francuskih chefova, među kojima su bili i Benoît Guichard i Joël Robuchon. U restoranu Hotel de Ville radio je od 1996, a restoran je 2012. preuzeo od Rochata. Violier je švicarsko državljanstvo uzeo 2013, iste godina kada ga je utjecajni vodič restoranima Gault Millau proglasio Chefom godine. Kao i Bernard Loiseau, Benoît je bio strastveni lovac (Loiseau se ubio svojom lovačkom puškom), i bio je poznat po svojim originalnim jelima od divljači (lani je objavio monumentalnu knjigu posvećenu pripravi divljači). Violierovo temeljno pravilo, koje je često ponavljao, bilo je: Ništa nije konačno i sve se mora ponavljati i dokazivati iz dana u dan.

Povodom Violierove smrti slavni švicarski chef Fredy Girardet, mentor njegova mentora Rochata i njegov prethodnik u Hotel de Villeu, koji je i proslavio taj restoran, šokiran je izjavio: Zgranut sam. Benoît je bio predivan čovjek, veliki talent i imao je nevjerojatne sposobnosti. Bio je tako drag, s toliko vrhunskih kvaliteta. Davao je dojam savršena čovjeka.

Jedan od najvećih francuskih chefova svih vremena, modernist Pierre Gagnaire, na Twitteru je bio kratak: Moje su misli uz Benoîtovu obitelj. Jako tužna vijest o jednom nevjerojatno talentiranom chefu, dok je slavni Paul Bocuse Violiera nazvao velikim čovjekom i divovskim talentom.

Ako se nekome čini da je sva pompa oko Michelinovih zvjezdica pretjerana, slučaj Bernarda Loiseaua od prije 13 godina pokazuje da neki sve uzimaju vrlo ozbiljno, toliko da o njima ovise i njihovi životi. Ukoliko, pak, Loiseauov primjer upućuje na to da su u slučaju Michelina toliko emotivni samo francuski chefovi i vlasnici restorana, treba znati da je većina današnjih vodećih svjetskih chefova (čak i oni koji ne potječu iz Francuske) u ranom razdoblju svoje karijere naukovala u Francuskoj te se zarazila značajem prestižnih zvjezdica. Odmaknemo li se od fame i sentimenta, primijetit ćemo da Michelinove zvjezdice s respektom gledaju i oni kojima one nisu toliko fatalno prirasle srcu, ali im je itekako drag financijski dobitak koji donose.

Naime, samoubojstva Loiseaua i sada Voiliera, bez obzira što je uzrok bio ovom posljednjem, nisu jedina u novijoj povijesti. Ako ima mnogo onih koji su, pod radnim i financijskim pritiskom, u doba recesije pozatvarali svoje restorane (između 1996. i 2008. tome su pribjegla četiri francuska chefa s tri Michelinove zvjezdice), neki se s time nisu mogli pomiriti. No, u velike naslove širom svijeta dospiju samo najveća imena.