Stojimo usred vinograda i ispred nas, kao kakvom magijom, iz jutarnje izmaglice izranja moćni Ararat s vrhuncem ukrašenim bijelim snježnim pokrivačem. Suprotno uobičajenom mišljenju, brojnim imenima proizvoda i suvenirima koji se tu i tamo mogu naći, poznati masiv planine Ararat (5137 metara) nije dio Armenije. Masiv se u potpunosti nalazi na turskome tlu. Ali plodna dolina Ararat, koja se nalazi u Armeniji, daje život većini fantastičnog voća i povrća proizvedenog u zemlj

Ove godine na Gastromasu u Istanbul stigao sam izravno iz Armenije, kasno navečer dan uoči početka dvodnevne gastro konferencije, tako da sam u svijet izlaganja na temu globalne gastronomske baštine upao bez uobičajenih nekoliko dana uživanja u gradu na Bosporu i sporog uvoda u gastronomiju Istanbula isprepletenog druženjima s kolegama i chefovima koji su za tu prigodu stigli iz cijeloga svijeta.

Svatko tko je ikada naručio kavu ili čašu vina na jednoj od terasa Piazze Matteotti u Udinama i uživao gledajući otvorenu tržnicu oko fontane iz 16. stoljeća ili slikovite zgrade s arkadama, što okružuju trg, ili u obližnjoj Osteriji Al Cappello, uz prosciutto cotto i čašu vina, promatrao prolaznike, vjerojatno je poželio živjeti u tom furlanskom gradu na sjeveroistoku Italije...

​Nakon što je tri godine uzastopce titulu Najboljeg chefa svijeta odnosio Dabiz Muñoz iz restorana Diverxo, jedinog madridskog s tri Michelinove zvjezdice, organizacija The Best Chef u Dubaiju je ustoličila novog kralja - Rasmusa Munka iz začudnoga restorana Alchemist u danskome Kopenhagenu.

Za pultom Mikuriye, chef Atsushi Hiraoka priprema svoje specijalitete pred gostima, stvarajući doživljaj za sva osjetila. Prikladno ime restorana, koje znači „kuhinja u kojoj se priprema hrana za posebne goste“, dade naslutiti da se tu radi o nečem doista posebnome. Zato sam s velikim očekivanjima, u društvu petero kolega, uronio u taj svijet i dao se iznenaditi.

Nekako prilično brzo ponovo je stigao listopad i s njim novo izdanje kongresa San Sebastián Gastronomika, jednog od tri najutjecajnija u svijetu, a po smještaju (neposredno uz stari dio grada) zasigurno najugodnijem. I opet me, kao i mnogo puta prije toga, u tom „mini Rio de Janeiru“ dočekalo sunce i ništa nije ukazivalo na dramatično najavljivani uragan čiji će se jedan kraj tri dana poslije, srećom blago, sručiti na grad.

Željeti nešto učiniti, zanijeti se… i onda se potpuno izgubiti u tome. Ta fraza najbolje opisuje Dos pebrots, inovativni koncept nastao iz želje da se stvori nešto jednostavno, mediteransko i nekomplicirano, a koji je s vremenom postajao sve složeniji... Ali, stvari su se zakomplicirale, a za sve je kriva naša prošlost u elBulliju… Dos Pebrots postao je projekt koji ima za cilj pregledati, kontekstualizirati i reinterpretirati podrijetlo mediteranske kuhinje, putem onih različitih civilizacija koje su imale čast nastanjivati njegove obale. Iz proučavanja starih tekstova i knjiga dolazi drukčija, zabavna ponuda, kako bi pomogli našim gostima nešto naučiti i razumjeti dok uživaju u gastronomiji, stoji programatski na internetskoj stranici Dos pebrotsa, istovremeno opuštenog i angažiranog barcelonskog restorana chefa Alberta Rauricha.

Kako u kultnom ciriškome hotelu The Dolder Grand spojiti Švicarsku i Aziju? Za tu gradsku legendu, koja ove godine slavi 125. rođendan, to nije nikakav pothvat jer je paradni restoran hotela, u sklopu The Epicurea, gurmanskog festivala koji je ove godine u srpnju napunio devet godina, već doveo čitav niz ponajboljih chefova svijeta zbog pripreme četveroručnih večera s njihovim glavnim chefom Heikom Niederom, uz čije ime stoje prestižne dvije Michelinove zvjezdice.

Nedavni posjet San Diegu iskoristio sam za istraživanje lokalne restoranske scene. I premda vrijeme u sunčanom San Diegu ponekad zasjeni hranu, svjetla reflektora na lokalnoj restoranskoj sceni iz dana u dan postaju sve blještavija. Tu je dostupna velika raznolikost kuhinja, a gradski chefovi iskorištavaju svoj neusporediv pristup obilju sezonskih proizvoda i plodova mora. Spojimo li to s vodećom scenom kraft piva i koktela u industriji, dobivamo recept za dobar provod.

„Putovati Španjolskom i konačno stići do Barcelone je kao piti hvaljeno crveno vino i završiti s bocom šampanjca”, zaključio je jednom prigodom američki pisac James A. Michener. I bez obzira na taj citat, kao i na druge koji taj grad poistovjećuju s Gaudijem (engleska pjesnikinja Kamand Kojouri), uspoređuju s utočištem za stance (Cervantes) i s komičnom operom (Hamingway) ili pak dramatično vape: „Da nije Barcelone, zašto bi ujutro uopće čovjek ustao iz kreveta“ (nogometaš Ray Hudson), uvijek je lijepo vratiti se u Barcelonu, vjerojatno svatko iz svojih razloga.