Proteklog studenog, igrom slučaja, dva puta sam se zatekao u Dubaiju. Prvi put početkom mjeseca povodom The Best Chef Awardsa, o čemu sam pisao na ovome mjestu, a potom koncem mjeseca radi otvorenja novog aduta slavnoga švedskog chefa Björna Frantzéna - restorana FZN u kultnome dubajskom hotelu Atlantis, The Palm. Zanimljivo je da je posljednjega dana listopada, u istome hotelu, vrata otvorio i Studio Frantzén, prvi od dva restorana koje Björn Frantzén, eto, pokreće na Bliskom istoku.

Armenija je, zaključili smo slušajući našeg vodiča, zemlja superlativa. Bila je prva kršćanska nacija na svijetu, ustanovljena 301. (Gruzija ju je slijedila oko 326.), održava jedan od najstarijih jezika s kontinuiranom pisanom tradicijom koji danas govori samo njezino neveliko stanovništvo, i tvrdi da ima najstariju dosad otkrivenu vinariju – staru 6100 godina. Ukratko, proizvodnja vina u Armeniji seže duboko u prošlost i prethodi Putu svile.

Pierrea Herméa često nazivaju „Picassom slastičarstva“ i „Kraljem modernog slastičarstva“, što nije čudno jer je širom svijeta poznat po svojim jedinstvenim, profinjenim kreacijama. Bio je najmlađi chef koji je 1997. dobio titulu francuskog slastičara godine i otad je izgradio čitavo carstvo. Nakon što je 1998. u Parizu otvorio svoju prvu trgovinu s potpisom Maison Pierre Hermé, proširio je svoj domet diljem Europe, Azije i Bliskog istoka. Njegovi macaronsi, čokolade te brojni kolači, osobito „Ispahan“ ili čokoladni „Infinitely“, postavili su ga na čelo u svijetu slastičarstva i hrane uopće, a The World's 50 Best Restaurants 2016. proglasio ga je Najboljim slastičarem svijeta. Iste godine Vanity Fair ga je stavio na 4. mjesto liste 50 najutjecajnijih Francuza u svijetu.

Stojimo usred vinograda i ispred nas, kao kakvom magijom, iz jutarnje izmaglice izranja moćni Ararat s vrhuncem ukrašenim bijelim snježnim pokrivačem. Suprotno uobičajenom mišljenju, brojnim imenima proizvoda i suvenirima koji se tu i tamo mogu naći, poznati masiv planine Ararat (5137 metara) nije dio Armenije. Masiv se u potpunosti nalazi na turskome tlu. Ali plodna dolina Ararat, koja se nalazi u Armeniji, daje život većini fantastičnog voća i povrća proizvedenog u zemlj

Ove godine na Gastromasu u Istanbul stigao sam izravno iz Armenije, kasno navečer dan uoči početka dvodnevne gastro konferencije, tako da sam u svijet izlaganja na temu globalne gastronomske baštine upao bez uobičajenih nekoliko dana uživanja u gradu na Bosporu i sporog uvoda u gastronomiju Istanbula isprepletenog druženjima s kolegama i chefovima koji su za tu prigodu stigli iz cijeloga svijeta.

Svatko tko je ikada naručio kavu ili čašu vina na jednoj od terasa Piazze Matteotti u Udinama i uživao gledajući otvorenu tržnicu oko fontane iz 16. stoljeća ili slikovite zgrade s arkadama, što okružuju trg, ili u obližnjoj Osteriji Al Cappello, uz prosciutto cotto i čašu vina, promatrao prolaznike, vjerojatno je poželio živjeti u tom furlanskom gradu na sjeveroistoku Italije...

​Nakon što je tri godine uzastopce titulu Najboljeg chefa svijeta odnosio Dabiz Muñoz iz restorana Diverxo, jedinog madridskog s tri Michelinove zvjezdice, organizacija The Best Chef u Dubaiju je ustoličila novog kralja - Rasmusa Munka iz začudnoga restorana Alchemist u danskome Kopenhagenu.

Za pultom Mikuriye, chef Atsushi Hiraoka priprema svoje specijalitete pred gostima, stvarajući doživljaj za sva osjetila. Prikladno ime restorana, koje znači „kuhinja u kojoj se priprema hrana za posebne goste“, dade naslutiti da se tu radi o nečem doista posebnome. Zato sam s velikim očekivanjima, u društvu petero kolega, uronio u taj svijet i dao se iznenaditi.

Nekako prilično brzo ponovo je stigao listopad i s njim novo izdanje kongresa San Sebastián Gastronomika, jednog od tri najutjecajnija u svijetu, a po smještaju (neposredno uz stari dio grada) zasigurno najugodnijem. I opet me, kao i mnogo puta prije toga, u tom „mini Rio de Janeiru“ dočekalo sunce i ništa nije ukazivalo na dramatično najavljivani uragan čiji će se jedan kraj tri dana poslije, srećom blago, sručiti na grad.

Željeti nešto učiniti, zanijeti se… i onda se potpuno izgubiti u tome. Ta fraza najbolje opisuje Dos pebrots, inovativni koncept nastao iz želje da se stvori nešto jednostavno, mediteransko i nekomplicirano, a koji je s vremenom postajao sve složeniji... Ali, stvari su se zakomplicirale, a za sve je kriva naša prošlost u elBulliju… Dos Pebrots postao je projekt koji ima za cilj pregledati, kontekstualizirati i reinterpretirati podrijetlo mediteranske kuhinje, putem onih različitih civilizacija koje su imale čast nastanjivati njegove obale. Iz proučavanja starih tekstova i knjiga dolazi drukčija, zabavna ponuda, kako bi pomogli našim gostima nešto naučiti i razumjeti dok uživaju u gastronomiji, stoji programatski na internetskoj stranici Dos pebrotsa, istovremeno opuštenog i angažiranog barcelonskog restorana chefa Alberta Rauricha.