Svi koji pomnije prate zbivanja u gastronomiji zacijelo su čuli za sada već čuvenu kritiku Petea Wellsa, restoranskog kritičara New York Timesa, pod naslovom U Per Seu Thomasa Kellera, spoticanja i padovi, tekst koji je 12. siječnja ove godine taj slavljeni restoran jednog od najvećih chefova svijeta izbacio iz društva najbolje ocijenjenih njujorških restorana prema tom dnevniku (maksimalne četiri zvjezdice, kojom se ocjenjuju izvanserijski restorani) i srušio ga čak dvije stepenice niže (dvije zvjezdice, ocjena vrlo dobar).

U Iću&piću već je u više navrata pisano o vodećim kulinarskim učilištima svijeta – Culinary Isntitute of America, Cordon Bleu, pa sansebastijanski Basque Culinary Centeru, uz Fakultet gastronomskih znanosti u talijanskom mjestu Bra, nedaleko Torina, jedinome fakultetu te vrste u Europi te apsolutno jedinome koje nudi sveučilišni diplomski studij.

Svima koji odlaze u New York, a pitaju me za neke posebne gurmanske adrese preporučim da svakako probaju sladoled u Ample Hills Creamery u Brooklynu, maloj sladoledarni s dvije ispostave (623 Vanderbilt Avenue i 305 Nevins Street). Sladoled je prirodan i vrlo ukusan, a Brian i Jackie, koji brinu o njemu, par s mnoštvom slasnih ideja.

Na kraju članka o kutjevačkom kraju (čitaj: graševina), kao i u posebnom tekstu na str. 8 iznijeli smo svoju ideju, zapravo prijedlog hrvatskoj predsjednici: da se gospođi Jancis Robinson dodijeli hrvatsko odličje.

Kada je 5. lipnja stigla vijest da je umro Roger Vergé, jedan od najcjenjenijih i najobljubljenijih francuskih chefova i jedan od pionira nouvelle cuisine, sjetio sam se vremena s početka 80-ih, kada sam prvi put pobliže čuo o tome velikanu gastronomije 20. stoljeća i kad sam putujući Provansom stao kod njegovog čuvenog restorana Moulin de Mougins u mjestašcu Mougins. Naravno, tada studentski budžet nije dopuštao čašćenje u tom gastronomskome hramu, pa ipak je i samo uzbuđenje dolaska na to mjesto bilo dovoljno.

Vino nije nikada samo piće koje možemo opisati, koliko god može biti izvanredna njegova kvaliteta. Vino je nešto živo što neprekidno obnavlja mješavinu osjećaja, sjećanja, iskustava i ekspresija genius locii genius hominis. Vino je povijest, tradicija i kultura. Osim njegova izgleda i opojnih mirisa, njegova čudesna okusa, vino istodobno biva svjedokom i pokretačem iznimnih talenata brojnih ljudskih bića sposobnih ostaviti dubok trag svoga djela.

Nema dana da na naš mail ne dobijemo barem nekoliko PR-informacija o događajima koje su organizirale tvrtke koje bi (sasvim logično) mogle biti (i) oglašivači u našem časopisu. A te informacije počinju ovim riječima: Molimo za objavu. No kad im predložimo dvosmjernu komunikaciju (npr. da objave oglas u I&P), onda njihovi marketinški stručnjaci kažu da se njihova firma ne oglašava u printu! Samo je sasvim nejasno kako im ipak odgovara da se njihove PR-vijesti objave baš u tom printu gdje se inače ne žele oglašavati!?

Mislili smo da u Londonu već ima dovoljno klasično-modernih bistroa i da bi Bar Boulud, s ponudom charcuterie programa, bio nešto novo na gradskoj sceni. Ipak, nismo potpuno preslikali koncept njujorškog Bar Bouluda, iz jednostavnog razloga jer je ovo moj jedini londonski restoran. Zato smo odlučili tu, pod nazivom Bar Boulud, napraviti neku mješavinu mojih casual restorana i u prvi plan stavili vino. London voli odlična vina, pa je ponuda boca s područja Burgundije i Rhone odmah pogodila metu, rekao mi je slavni chef Daniel Boulud 2010, nedugo po otvorenju njegova lokala Bar Boulud London u Mandarin Oriental Hotelu, neposredno uz južni rub Hyde Parka.

Ima nešto fascinantno u vulkanima; nešto poetično, moćno, metafizičko… Nešto što budi (straho)poštovanje.

Već dugo vremena pokušavam razjasniti strategiju predstavljanja (neizbježna riječ, brendiranja) hrvatskih vina na svjetskoj sceni. Redovito pratim, komentiram i analiziram poteze koji se (ponajviše) vuku kroz Udrugu vinarstva Hrvatske gospodarske komore.